Zanima li vas kako bi izgledala eksplozija nuklearne bombe u vašem dvorištu? Ili u centru vašeg grada? Uzmimo, na primjer, da bomba od 150 kilotona, kakvu je Sjeverna Koreja testirala 2017., padne u Manduševac na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Radijus vatrene kugle iznosio bi 498 metara. Sve unutar vatrene kugle u trenu bi isparilo... Takvih virtualnih simulacija nuklearnih eksplozija na interaktivnoj karti NUKEMAP, koju je izradio Alex Wellerstein, povjesničar nuklearne tehnologije, od 2012. do danas provedeno je više od 370 milijuna. Ljudi su znatiželjni. Računaju hoće li se naći unutar tzv. bezizlazne zone u kojoj su šanse za preživljavanje nikakve. Mjere hoće li imati vremena otrčati do prvog skloništa, ako ga uopće ima u blizini... Wellerstein je, eto, osmislio stranicu na kojoj možete izabrati točnu lokaciju pada i vrstu bombe, kliknuti na "detonate" i dobiti detaljan opis posljedica. Na primjer, na kojoj ćete udaljenosti zadobiti opekline 3. stupnja koje zahvate sva tri sloja kože, znojne žlijezde, folikule dlačica i živčane završetke. Tijekom rata u Ukrajini broj tih simulacija je porastao, kao i nakon izbijanja najnovijeg sukoba između Indije i Pakistana, dviju od devet zemalja koje na raspolaganju imaju nuklearni arsenal. Tih devet država, prema Federaciji atomskih znanstvenika o stanju svjetskih nuklearnih snaga, imaju 12.331 nuklearnu bojevu glavu, od kojih 9600 u aktivnim vojnim zalihama. Čovjek je dosad dva puta u ratu upotrijebio nuklearno oružje, u Hirošimi i Nagasakiju 1945. godine, kad su eksplodirali "Mališan" i "Debeljko". Današnje su bombe, dakako, puno snažnije. Jedna od 100 kilotona u nekom većem gradu mogla bi ubiti više od 130.000 ljudi, a 500.000 bi ih bilo ozlijeđeno. Detonacija jedne nuklearne bombe iznad New Yorka ubila bi 580.000 ljudi. Radioaktivne čestice vjetar bi raznosio stotinama kilometara daleko. Osim ta dva slučaja i testiranja oružja u mirnodopskim vremenima u "kontroliranim uvjetima", događale su se i havarije na nuklearkama poput Černobila 1986. i Fukushime 2011., no one nemaju veze s naoružanjem, ali imaju s radijacijom.
– Nuklearno oružje razlikuje se od nesreće u nuklearnoj elektrani. Najneposredniji utjecaj je eksplozija i visoka razina zračenja oko mjesta eksplozije. Trenutačno nuklearno oružje uglavnom je mnogo veće od bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki i uzrokovat će potpuno uništenje u radijusu od nekoliko desetaka kilometara i teške udare zračenja izvan tog kruga. Oslobođena energija će raspršiti i širiti prašinu po zraku. Radioaktivni sadržaj bombe djelomično će se apsorbirati u prašinu, djelomično ostati plinovit i može se proširiti stotinama do tisućama kilometara, kako s vjetrovima na velikim visinama tako i s vjetrovima na malim visinama. Čak i danas smo izloženi određenoj razini gama-zračenja radioaktivnog cezija i stroncija koje se proširilo atmosferskim bombama od 1950-ih do 1980-ih. U slučaju upotrebe serije nuklearnih bombi, što je vjerojatno u slučaju odmazde, količina prašine koja se proširi na veće visine mogla bi biti toliko velika da bi uzrokovala tzv. nuklearnu zimu. Naime, prašina će blokirati sunčevu svjetlost koja ulazi u atmosferu, što će dovesti do pada temperature i ozbiljnih posljedica za globalnu klimu – kaže za Obzor Jan Haverkamp, viši stručnjak za nuklearnu energiju i energetsku politiku, savjetnik Greenpeacea za Nizozemsku, srednju i istočnu Europu.
Širenje radioaktivnih tvari imalo bi, dodaje, ozbiljne posljedice na poljoprivredu, koje bi se mogle usporediti s posljedicama Černobila, ali ne i s posljedicama u prvim tjednima, kada je radioaktivni jod bio glavni problem, no širenje radioaktivnog cezija, stroncija i drugih izotopa uzrokovat će probleme u poljoprivredi tijekom nekoliko desetljeća.
FOTO Putinova 'Sotona' nanišanila je 14 meta: Ako dođe do nuklearnog rata, Rusija će prvo gađati ove lokacije
– Očekuju se također i posljedice po zdravlje uzrokovane zračenjem, poput porasta različitih vrsta raka, bolesti srca i krvožilnog sustava. Zbog kontaminiranih područja i gospodarstvo će biti pogođeno, i to u velikim razmjerima i na velikim udaljenostima. U slučaju nuklearne zime, globalna klima bit će teško pogođena, a time i globalno gospodarstvo. Upotreba nuklearnog oružja je ultimativni horor-scenarij u sukobima između zemalja. Zato je naš cilj potpuno postupno ukidanje razvoja, posjedovanja, prijetnje i upotrebe ovog oružja, prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, čija je i Hrvatska potpisnica, te Ugovoru o zabrani nuklearnog oružja. Vidjeli smo rezultate Hirošime i Nagasakija. Još uvijek se suočavamo s rezultatima nuklearnih testiranja diljem svijeta, posebno u područjima gdje su se ta testiranja odvijala, poput Maršalovih Otoka. Greenpeaceov SV Rainbow Warrior evakuirao je na njihov zahtjev prije 40 godina stanovnike otoka Rongelap, koji se našao na udaru radioaktivne kontaminacije tijekom američkog testa "Castle Bravo". Ove godine, Greenpeaceov SV Rainbow Warrior III posjetio je Maršalove Otoke kako bi istražio učinke na okoliš i ljude – kaže nam Nizozemac Haverkamp koji je je bio uključen u razvoj Direktive o nuklearnoj sigurnosti Euratoma, Direktive o nuklearnom otpadu i Direktive o osnovnim standardima zračenja, a i suosnivač je organizacije Nuclear Transparency Watch, europske mreže neovisnih akademika, stručnjaka, članova parlamenta i nevladinih organizacija sa sjedištem u Bruxellesu koja promiče nuklearnu sigurnost i transparentnost u nuklearnom sektoru.
Aktivisti Greenpeacea i raseljena zajednica Rongelapa okupili se ponovno prije dva mjeseca na tom udaljenom pacifičkom otoku, u Mejattu, kako bi obilježili obljetnicu. Među njima bila je i Cathy Joel, jedna od rijetkih preostalih preživjelih nakon testiranja bombe u sklopu projekta "Castle Bravo" 1954., najvećeg testa nuklearnog oružja američke vlade ikada."Imala sam šest godina kada je bomba eksplodirala. Jako sam se uplašila. Otac me pokušao utješiti, no nije me mogao smiriti", rekla je. Još pamti jake eksplozije jarkih boja.
"Bilo je toliko boja...", kaže. Greenpeace je prije 40 godina proveo Operaciju Exodus, preseljenje cijele populacije Rongelapa od 350 ljudi čiji su domovi postali nenastanjivi. Te 1985., tijekom deset dana i u tri isplovljavanja, stanovnici su napustili otok noseći sa sobom sve što su mogli ponijeti, uključujući stoku i tone građevinskog materijala. Preživjela zajednica Rongelapa danas živi raštrkana po Maršalovim Otocima. Bunny McDiarmid, koja je bila članica posade broda tijekom evakuacije i bivša izvršna direktorica Greenpeace Internationala, istaknula je da su se stanovnici Rongelapa prije 40 godina suprotstavili Sjedinjenim Državama koje su odbile preuzeti odgovornost za štetu koju su prouzročile.
"Nakon godina zdravstvenih problema uzrokovanih izlaganjem zračenju, Greenpeace se odazvao pozivu da im pomogne u evakuaciji s njihova nekada bogatog, a sada kontaminiranog otoka. Veze između Maršalovih Otoka i Greenpeacea vrlo su jake i izdržale su test vremena. Kažu da smo ih spasili od kontaminiranog Rongelapa, ali zapravo su se spasili sami. Ti jaki i hrabri ljudi uzeli su svoju budućnost u svoje ruke i nastavljaju to činiti. Ne možemo preseliti svijet, ali zajedničkim djelovanjem i stajalištem možemo napraviti potrebnu razliku koja će nas sve spasiti", dodala je.
Mejatto je mjesecima bez kapi kiše, nema više predvidljivih sezonskih kiša, a ekstremne vrućine utječu na zdravlje ljudi i dostupnost hrane. Obala erodira. Takvih testova nuklearnog oružja provedeno je na tisuće. Počelo se s lokacijom Trinity u Novom Meksiku u srpnju 1945., a prvi test tehnologije termonuklearnog oružja kodnog naziva "Ivy Mike" obavljen je na atolu Enewetak na Maršalovim Otocima početkom studenog 1952. I te je proveo SAD. Sovjetski Savez uzvratio je testom na Novoj Zemlji krajem listopada 1961. Uključile su se i Francuska, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjeverna Koreja... Utrka se zamahala. Jacques Hymans, izvanredni profesor političkih znanosti i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Južne Kalifornije, za Obzor kaže da bi relativno mali regionalni nuklearni rat, poput onog između Indije i Pakistana, mogao utjecati na cijeli svijet na brojne načine.
– Prvo, došlo bi do štete po okoliš koja prelazi granice, posebno radioaktivnih padalina i ogromnih količina prašine u zraku koje znatno blokiraju količinu svjetlosti koju dobivamo od Sunca. To bi moglo imati velik utjecaj na poljoprivredne usjeve, čak i vrlo daleko od zone sukoba. Fizičari izračunavaju da bi nuklearni rat između Indije i Pakistana, koji bi uključivao otprilike 100 bombi veličine Hirošime, doveo do nestašice hrane koja bi utjecala na milijardu ljudi diljem svijeta. Drugo, zemlje koje su pretrpjele napad mogle bi se urušiti, što bi dovelo do nekontroliranog kriminala i masovnog odljeva izbjeglica. Treće, postojale bi ozbiljne globalne političke posljedice. Jedna od globalnih normi koje podupiru Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) jest ideja da nuklearne sile ne bi smjele koristiti to oružje za napad na države koje nemaju nuklearno oružje. Ako bi se ova norma prekršila, na primjer od Rusije protiv Ukrajine, to bi moglo potaknuti mnoge države bez nuklearnog oružja da i same nabave nuklearno oružje. Nuklearni rat između dvije države bez nuklearnog oružja mogao bi biti još više destabilizirajući za globalnu sigurnost. Mnoge države, uključujući mnoge države bez nuklearnog oružja, temelje svoje sigurnosne odluke na pretpostavci da je nuklearno oružje pouzdano i učinkovito sredstvo odvraćanja od velike agresije. Ako bi se ova pretpostavka pokazala lažnom, velik dio trenutačne globalne sigurnosne arhitekture bio bi doveden u pitanje. Vrlo je teško predvidjeti što bi pojedinačne nuklearne sile učinile u toj situaciji, ali jedan mogući ishod je da bi shvatile da ne mogu računati na svoje nuklearne arsenale kao krajnju policu osiguranja. Umjesto toga, u krizi bi osjetile potrebu da ga "iskoriste ili izgube". U tom slučaju, manji sukob mogao bi se lako pretvoriti u sveopći globalni nuklearni rat koji učinkovito okončava ljudsku civilizaciju. Na primjer, nedavno je Estonija pokušala blokirati prolaz ruskog tankera kroz Baltičko more. Danas nitko ne misli da je ovaj militarizirani sukob nosio veliki rizik od nuklearnog rata između Rusije i NATO-a. Ali, nakon indijsko-pakistanskog nuklearnog rata, ovakav sukob niske razine nosio bi ogroman rizik – ističe prof. Hymans, autor nagrađivanih knjiga i intrigantnog eseja "Bomba kao Bog: metafora koja sprečava nuklearno razoružanje".
Trudi se objasniti neuspjeh država s nuklearnim arsenalom da ozbiljno razmotre mogućnost da se tog arsenala – odreknu. Metafora bombe kao Boga u političkoj kulturi nekih država znatno guši razmišljanja o nuklearnom odricanju kao praktičnoj političkoj opciji. Hymans citira tvrdnju Michaela Sheehana da je "nuklearno odvraćanje postalo kult, sa svojim vlastitim tajanstvenim misterijama i ritualima", slično religijama. Znanstvenici Richard Wolfson i Ferenc Dalnoki-Veress u knjizi "Nuklearni izbori za 21. stoljeće: vodič za građane" detaljno i plastično opisuju što nuklearno oružje može učiniti. Najneposredniji učinak nuklearne eksplozije bio bi intenzivan nalet nuklearnog zračenja, prvenstveno gama-zraka i neutrona, koje nastaje u nuklearnim reakcijama oružja i traje znatno manje od sekunde. Smrtonosno izravno zračenje proteže se oko 1,6 kilometara od eksplozije bombe od 10 kilotona. Nuklearno oružje trenutačno isparava i ono što je mikrosekundama ranije bilo hladan, čvrst materijal, postaje plin topliji od Sunčeve jezgre od 15 milijuna stupnjeva. Vreli plin zrači energiju u obliku rendgenskih zraka koje zagrijavaju okolni zrak. Vatrena kugla pregrijanog zraka formira se i brzo raste. Osim svjetlosti, užarena vatrena kugla zrači i toplinu koja uzrokuje požare i teške opekline na izloženom dijelovima tijela, čak i do 32 kilometra od mjesta termonuklearne eksplozije. "Kako se brzo šireća vatrena kugla gura u okolni zrak, stvara udarni val koji se sastoji od naglog skoka tlaka zraka. Udarni val se u početku kreće prema van tisućama kilometara na sat, ali se usporava kako se širi. Nosi oko polovicu eksplozivne energije bombe i odgovoran je za većinu fizičkog uništenja", opisuju autori knjige. Udarni val nuklearne eksplozije stvara ogroman nadtlak koji ruši zgrade i raspršuju komadiće stakla koji jure zrakom stotinama kilometara na sat. Najveća šteta na zgradama nastala bi prilikom detonacije tisućama metara iznad cilja, kad bi se udarni val reflektirao od tla, povećavajući njegovu razornu moć. Pri eksploziji na tlu nastao bi ogroman krater, pa se učinci eksplozije ne bi protezali tako daleko. "Nuklearni napadi na gradove vjerojatno bi koristili zračne eksplozije, dok bi se eksplozije na tlu koristile na utvrđenim vojnim ciljevima poput podzemnih spremišta za rakete", smatraju Wolfson i Dalnoki-Veress.
Radijus uništenja ovisi o eksplozivnom prinosu. Relativno sporo povećanje uništenja s povećanjem prinosa jedan je od razloga zašto je više manjih oružja učinkovitije od jednog većeg. Dvadeset bojevih glava od 50 kilotona, na primjer, uništava gotovo tri puta veću površinu od numerički ekvivalentnog oružja od jednog megatona. Udarni val je gotov za minutu ili dvije, ali neposredno uništenje potrajat će duže. "Požari izazvani toplinskim bljeskom ili efektima eksplozije i dalje bjesne, a pod nekim okolnostima mogu se spojiti u jedan gigantski plamen koji se naziva vatrena oluja koja može razviti vlastite vjetrove i tako uzrokovati širenje požara. Vrući plinovi dižu se iz vatrene oluje, a zamjenjuje ih zrak koji juri prema unutra duž površine stotinama kilometara na sat. Vjetrovi i vatra povećavaju štetu od eksplozije, a vatra troši dovoljno kisika da uguši sve preostale preživjele. Vatrena oluja može imati značajne dugoročne učinke na globalnu klimu. Iako kontaminacija radioaktivnim otpadom može trajati godinama, pa čak i desetljećima, dominantni smrtonosni učinci traju od jednog dana do nekoliko tjedana, a preporuke civilne zaštite u SAD-u su da preživjeli ostanu u zatvorenom najmanje 48 sati. Suvremeno termonuklearno oružje uvodi na scenu novi fenomen globalnih radioaktivnih otpadaka. "Iako nismo imali nuklearni rat od bombardiranja Hirošime i Nagasakija, radioaktivne padavine su jedan od učinaka oružja s kojim imamo iskustva. Atmosferska nuklearna testiranja prije Ugovora o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa iz 1963. rezultirala su detektabilnim razinama radioaktivnih fisijskih produkata diljem svijeta, a dio tog zračenja još je uvijek s nama", ističu znanstvenici.
I radioaktivne padaline razlikuju se ovisno o tome je li oružje eksplodiralo na razini tla ili visoko u atmosferi. Kod eksplozije u zraku, vatrena kugla nikada ne dodiruje tlo, a radioaktivnost se diže u stratosferu, što smanjuje lokalne radioaktivne padaline, ali pojačava globalne. Kod eksplozije na tlu, eksplozija stvara ogroman krater i u svoj uzdižući oblak povlači tone tla, stijena i drugog usitnjenog materijala. Radioaktivni materijali prianjaju uz te teže čestice, koje se u relativno kratkom vremenu vraćaju na tlo. Kiša može isprati posebno velike količine radioaktivnog materijala, stvarajući lokalna žarišta posebno intenzivne radioaktivnosti. Raspodjela smrtonosnih radioaktivnih padalina ovisi, tumače dalje, o brzini i smjeru vjetra, pa se pod određenim uvjetima mogu protezati nekoliko stotina kilometara od eksplozije.
No, smrtonosnost radioaktivnih padalina brzo opada kako se kratkotrajni izotopi raspadaju. Vlada Sjedinjenih Država je u smjernicama o tome kako reagirati na nuklearnu detonaciju podijelila područje uništenja u tri odvojene zone oštećenja. Najudaljenija je zona lakših oštećenja, s "razbijenim prozorima i lako zbrinjavajućim ozljedama". U zoni umjerenih oštećenja dolazi do znatnijih oštećenja zgrada, komunalne infrastrukture, prevrtanja automobila, požara i teških ozljeda. U najtežoj, zoni teških oštećenja, zgrade će biti potpuno srušene, razine zračenja visoke, a preživjelih vjerojatno neće biti. Te smjernice utvrđuju i opasnu zonu radioaktivnih padalina, koja se može protezati 15 do 30 kilometara od detonacije, ovisno o eksplozivnom prinosu i vremenskim uvjetima. Eksplozija dovodi i do elektromagnetskog pulsa (EMP).
Jedna veća bomba koja bi eksplodirala oko 320 kilometara iznad središnjeg dijela Sjedinjenih Država mogla bi prekriti cijelu zemlju elektromagnetskim pulsom dovoljno intenzivnim da ošteti računala, komunikacijske sustave i druge elektroničke uređaje. Mogla bi utjecati i na satelite koji se koriste za vojne komunikacije, izviđanje i upozorenje na napad. Kad su 1962. Sjedinjene Države detonirale bojevu glavu od 1,4 megatona 400 kilometara iznad otoka Johnston u Tihom oceanu, ljudi u Australiji i Novom Zelandu vidjeli su crveno svjetlo koje se pojavilo na noćnom nebu, a Havajci, udaljeni 1280 kilometara od otoka, čudili su se jarkom bljesku nakon kojeg je uslijedilo zeleno nebo i – kvar stotina uličnih svjetiljki. Sovjetski Savez i Sjedinjene Države proveli su dvadesetak testova elektromagnetskog zračenja iz nuklearnih detonacija, no od stupanja na snagu Ugovora o djelomičnoj zabrani nuklearnih pokusa iz 1963. godine praktički je nemoguće izravno proučavati učinke elektromagnetskog zračenja. "Mnoge zemlje diljem svijeta razvijaju snažno mikrovalno oružje koje, iako nije nuklearni uređaj, dizajnirano je za proizvodnju elektromagnetskog zračenja. Ovo oružje usmjerene energije, koje se naziva i elektroničkim bombama, emitira velike impulse mikrovalova kako bi uništilo elektroniku na projektilima, zaustavilo automobile, daljinski detoniralo eksploziv i oborilo rojeve dronova. Unatoč tome što je ovo EMP oružje neubojito u smislu da nema praska ili udarnog vala, neprijatelj možda neće moći razlikovati njihove učinke od učinaka nuklearnog oružja. Kako se donose nuklearne odluke u klimi komunikacije osakaćene EMP-om? To su teška pitanja, ali vojni stratezi moraju imati odgovore", zaključuju Wolfson i Dalnoki-Veress koji upozoravaju na to da bi nuklearni rat uključivao stotine do tisuće takvih eksplozija. Kakvi bi, na primjer, mogli biti izgledati ograničeni nuklearni ratovi i mogu li doista ostati ograničenog opsega, pitaju.
Poznata je ratna igra iz lipnja 1983. godine, nazvana "Ponosni prorok". Plan je bio testirati različite prijedloge i strategije za mogući nuklearni rat. Predsjednik Ronald Reagan i njegova administracija tražili su najučinkovitiju strategiju kako bi Sjedinjene Države trebale planirati odgovor na prijetnje iz Sovjetskog Saveza. Igra je simulirala sukob u brojnim regijama, od istočne Azije do Europe i Bliskog istoka. Sudjelovali su i ministar obrane i načelnik Združenog stožera. Neočekivani ishod simulacije bio je sveopći nuklearni rat, potpuno uništenje obje strane s pola milijarde poginulih, dok bi preostali pomrli od gladi ili smrtonosnih doza zračenja. Nikad se, zaključili su, ne zna kako će druga strana reagirati. U rujnu 2017., kad su verbalne razmjene između predsjednika Donalda Trumpa i sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una dosegle vrhunac, SAD je poslao bombardere B-1B Lancer duž sjevernokorejske obale, sjevernije od demilitarizirane zone nego ikad prije, ali ipak ostajući iznad međunarodnih voda.
FOTO Svijet na rubu katastrofe: Indija i Pakistan prijete nuklearnim oružjem, evo tko ima razorniji arsenal
Sjeverna Koreja nije odgovorila pa su neki analitičari zaključili da ih nije ni registrirala. U jednom hipotetskom napadu koji je razmatrao kongresni Ured za procjenu tehnologije, deset sovjetskih projektila SS-18, svaki s osam bojevih glava od jedne megatone, u slučaju napada na američke rafinerije nafte uništile bi dvije trećine američkih kapaciteta za preradu nafte. Uz pet milijuna ubijenih Amerikanaca. "Vjerujemo li profesionalnim strateškim planerima koji pripremaju naše moguće nuklearne odgovore na prijetnje protivnika? Koja je razina nuklearne spremnosti potrebna da bismo odvratili napad?", pitaju autori knjige. Procjene Vlade SAD-a govore da bi više od polovice stanovništva Sjedinjenih Država moglo biti ubijeno brzim učincima sveopćeg nuklearnog rata. Liječnici, bolnice, lijekovi i oprema potrebna za liječenje bili bi pod ruševinama. Milijuni bi bili izloženi zračenju dovoljno visokom da uzrokuje smanjenu otpornost na bolesti i veću učestalost naknadnog smrtonosnog raka. Smanjena otpornost na bolesti dovela bi do smrti od svakodnevnih, običnih infekcija, uz kontaminirane zalihe vode. Međunarodna skupina Liječnici za društvenu odgovornost nuklearni rat nazvala je "posljednjom epidemijom". Izazov za preživjele bio bi uspostaviti proizvodnju hrane i drugih potrepština prije nego što se iscrpe zalihe koje su ostale od prije rata. Nuklearni rat velikih razmjera ispumpao bi ogromne količine kemikalija i prašine u gornje slojeve atmosfere, sloj obogaćen ozonom, a kad bi ozonski omotač nestao, više ultraljubičastog zračenja doprlo bi do Zemljine površine. U kontroverznoj studiji Richarda Turca, Carla Sagana i drugih iz 1983. navodi se da bi čak i skromna nuklearna razmjena od "samo" 100 bojevih glava mogla izazvati drastično globalno hlađenje jer bi čađa blokirala sunčevu svjetlost. Nastala bi nuklearna zima. Fizičari poput Edwarda Tellera tvrdili su, s druge strane, da je koncept nuklearne zime "vrlo spekulativan". Novije studije s modernim klimatskim modelima pokazuje su da bi sveopći nuklearni rat između Sjedinjenih Država i Rusije mogao u gornju atmosferu izbaciti više od 150 milijuna tona dima i čađe, što je otprilike ekvivalent svog smeća koje SAD proizvede u jednoj godini. Rezultat bi bio pad globalne temperature od oko osam stupnjeva.
Temperatura bi mogla ostati ispod nule godinu dana ili dulje na područjima koja se nazivaju "svjetskim žitnicama", a oborine bi pale za 90 posto. "Nuklearno oružje ima razorne učinke. Razorni učinci eksplozije protežu se kilometrima od mjesta detonacije tipičnog nuklearnog oružja, a smrtonosne radioaktivne padaline mogu prekriti zajednice stotinama kilometara niz vjetar od jedne nuklearne eksplozije. Sveopći nuklearni rat ostavio bi preživjele s malo mogućnosti za oporavak i mogao bi dovesti do potpunog sloma društva. Posljedice sveopćeg rata izložile bi većinu preživjelog stanovništva zaraćenih nacija razinama zračenja u rasponu od štetnih do fatalnih. A učinci nuklearnog rata proširili bi se daleko izvan zaraćenih nacija, moguće uključujući klimatske promjene dovoljno ozbiljne da ugroze velik dio ljudske populacije planeta", najcrnji je scenarij koji su teoretski razradili Wolfson, profesor fizike na katedri Benjamina F. Wisslera na Middlebury Collegeu i Dalnoki-Veress, znanstvenik u Centru za studije neširenja nuklearnog oružja Instituta za međunarodne studije Middlebury. Toliko o teorijama i oružju. U praksi, najozbiljnija nuklearna katastrofa u mirnodopskoj ljudskoj povijesti dogodila se u kompleksu Černobil 26. travnja 1986. u bivšem Sovjetskom Savezu, današnjoj Ukrajini, oko 130 km sjeverno od Kijeva. Reaktori RBMK-1000 koji su se koristili u bivšem Sovjetskom Savezu imali su puno nižu razinu sigurnosti od reaktora u zapadnim zemljama. Ukupno je otpušteno oko 10 eksa bekerela radioaktivnosti, koja je vjetrovima transportirana na velike udaljenosti. Kako je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo, dva radionuklida, kratkoživući jod-131 i dugovječni cezij-137, bili su posebno značajni za ukupno zračenje kojim su građani bili izloženi. Većina ispuštenog materijala taložena je u blizini nuklearke kao prašina i krhotine, a lakši materijal vjetar je odnio preko Ukrajine, Bjelorusije i Rusije sve do Skandinavije i ostatka Europe.
Velike površine Europe bile su kontaminirane radiocezijem. Doze zračenja iz prvog dana uzrokovale su 28 smrtnih slučajeva do kraja srpnja 1986. Konačan, ukupan broj smrtnih slučajeva predmet je polemika. "Od dugotrajnih učinaka na zdravlje zabilježena je povećana incidencija karcinoma štitnjače i drugih nekanceroznih bolesti štitnjače kod ljudi koji su za vrijeme katastrofe bili djeca i pili su mlijeko i bili izloženi radioaktivnom jodu, od kojih je samo vrlo mali dio umro. Štitnjače djece su vrlo aktivne i djeluju kao spužva za jod", ističu u HZJZ-a i napominju da je zabluda to da je zračenje uzrok svih štetnih učinaka na zdravlje. Zračenje, napominju, može uzrokovati rak i nekancerogene ishode, ali ne uzrokuje svaku vrstu raka i sve nekancerogene ishode, a male doze zračenja nisu povezane s velikim povećanjem rizika. Procjenjuje se da je u Sovjetskom Savezu i Europi obavljeno više od milijun pobačaja kao rezultat netočnih savjeta liječnika o izloženosti zračenju i mogućim urođenim manama.
VIDEO Satelitske snimke otkrile detalje katastrofe s ratnim brodom Kim Jong Una
Zar nije bilo pametnijih tema?