U Sovljima, neobično mirnoj uvali nedaleko od slikovitog mjesta Tribunja, ima jedna kuća. No nije to bilo kakva kuća: prolazniku je odmah jasno kako je ugledao osobito zdanje, a ne jednu od onih ljetnih nastambi kakvih je na tisuće uzduž naše obale. Nije to novosklepana primorska građevina koja nema nikakve veze s okolinom, već, eto, spada u one u kojima bi, zbog njihova ozračja, mnogi poželjeli boraviti. Evo i zašto: iza tajnovito visokih i širokih kamenih zidova i masivnih drvenih vratiju, krije se prostrano, golemo dvorište, koje se čini kao da je posuđeno od guste borove šume. A u njemu, ispod doista mirisnih širokih krošnji borova, u nesvakidašnje mirnom skladu, stoji kuća sretno i spretno sagrađena, upravo na radost onima koji u njoj borave ili će boraviti. To je kuća Vjenceslava Richtera, arhitekta koji živi i radi u Zagrebu, a čiji je dosadašnji život, izuzev projektiranjem i gradnjom raznovrsnih građevina, označen viševrsnim djelovanjem u području urbanizma, skulpture, grafike, scenografije i još mnogo čega drugoga.
Provalnici ostali kratkih rukava
S obzirom na to da je Vjenceslav Richter arhitekt, ne bi trebalo biti odveć čudno što se za spomenutu kuću mogu reći mahom lijepe riječi, no na žalost čudne su - ili možda pak za naše prilike i nisu - neke druge okolnosti vezane uz tu građevinu iz Sovlja. Sve je zapravo počelo davno prije, još 1980. godine, kada se Richter, još u svojim srednjim godinama, odlučio za, reklo bi se, prilično rijedak čin. Svoju obiteljsku kuću u Zagrebu na Vrhovcu broj 38 odlučio je pokloniti tadašnjoj gradskoj upravi na korištenje. To se i dogodilo, poklon je prihvaćen, a dio Richterove kuće pretvoren je u svojevrsnu podružnicu Muzeja suvremene umjetnosti, te je postao trajni izložbeni i galerijski prostor. Sve je išlo kao po maslacu. Jedino što je Vjenceslav Richter zauzvrat tražio bilo je da do kraja života boravi u dijelu svoje kuće.
- Želio sam tada da kuća postane kulturni punkt, jer je takvih sadržaja u tadašnjoj zagrebačkoj općini Črnomerec nedostajalo. Tako se i bilo - prizemlje je postalo galerijskim prostorom, a na dijelu kata je stan, u kojem i danas živimo. Evo baš prije nekoliko dana morali smo otputovati u Zagreb, jer smo imali provalu u tom našem stanu. Nisu nam ništa odnijeli, jer mi nemamo ni novac ni nakit - počinje pričati Vjenceslav Richter, koji nas je u svojoj kući u Sovljima dočekao vedra raspoloženja. Nadalje, osim kuće koju je poklonio prije dvadeset godina, Richter se sada sprema pokloniti Zagrebu i sljedećih 2150 četvornih metara zemljišta pored nje, za koje smatra da bi najbolje poslužilo kao park skulptura.
Došli radi gradnje broda, a sagradili kuću
Ipak, da bi se pokazalo o kakvu se čovjeku radi, valja još ponešto reći o njemu. Richter je rođen 1917. godine u Drenovi nedaleko od Zagreba, a s pune 84 godine čini se kao čovjek nesvakidašnjega životnog duha i tijela, na kojem bi mu mogli pozavidjeti i mnogo mlađi od njega. No taj njegov iznimno vedri duh susreće se danas s nečim što mu nije posve jasno, a teško će biti jasno i bilo kome tko nastoji razložno i logički razmišljati. Richter je naime početkom ove godine namjerio i svoju drugu kuću, ovu u Sovljima, također pokloniti Gradu Zagrebu, odnosno Muzeju suvremene umjetnosti. Prema njegovoj zamisli, kuća bi postala svojevrsna obalna filijala Muzeja, koja bi ugošćivala raznovrsne umjetničke projekte, ali i važna imena svjetske umjetnosti. Tako je on, odlučan da ostvari svoj plemeniti naum, početkom ove godine došao "mjerodavnima" u Zagrebu i kazao da poklanja kuću, no ni do danas se ništa nije dogodilo, a gradski službenici još nisu pokazali zamjetan interes za takvo što.
- Kuću smo počeli graditi 1971. godine, bez novca, ali s čvrstom odlukom, pa je gradnja trajala šest godina. Zapravo došli smo tu sagraditi brod, ali nam se svidjelo mjesto, pa smo odlučili krenuti s kućom. Od tada, svake godine u njoj provodimo nekoliko mjeseci, i mnoge nas lijepe uspomene vežu uz nju. Tako sam u siječnju ove godine dao svoju darovnu ponudu Zagrebu, no dosad se nije mnogo promijenilo, čeka se da se političke strukture srede. Kažu: novi izbori, ništa se ne zna. Inače, ljudi od kulture su za to, no potrebne su odluke Gradskog vijeća. Moram reći da mi je teško titrati između raznih odluka političara. Moj život je ugrađen u ovu kuću, i ne bih se igrao time. Imate najbolje namjere, dajete kuću bez ikakvih uvjeta, a opet ništa - pomalo rezignirano kaže Richter.
Što traži zauzvrat?
Kako napomije, zauzvrat nije tražio ništa izuzev uobičajene tzv. donatorske apanaže: dva prosječna mjesečna dohotka i garancije da za života može boraviti u svojoj kući; no to nije nimalo ubrzalo ostvarenje njegove nakane. - Za ovu bih kuću mogao dobiti tko zna koliko više. Mogao bih je prodati i za milijun maraka. No što će meni to? Naputovao sam se, gladan nisam, niti sam bos, niti mi je zima. Što bih? Da kupim sedam automobila, jahtu i odjenem se u zlato? To meni ne treba. Možda se plaše da ću još dugo poživjeti? No ako premišljanja potraju, ja kuću mogu prodati i za 50 maraka - već nerado nastavlja Richter. Iz jasnih razloga, on o svojoj kući u Sovljima govori s iskrenom ljubavlju, pa priča o vidljivim ljepotama njezinih prizora i dražima zvukovlja, šumu i mirisu vjetra, borova i mora, koncertu cvrčaka... To više je teško razumjeti birokratska čudesa s kojima se trenutačno susreće, no Vjenceslav Richter zasigurno neće zaboraviti neka od svojih životnih načela koja su rezultirala bogatim i svrhovitim životom. Ljubazan i nasmijan, u svom prostranom dvorištu šumarku koje s kućom obuhvaća 2150 četvornih metara, on odaje svojevrsnu formulu svoje vitalnosti, koju eto ne mogu narušiti ni spomenute upravo-pravne nelogičnosti.
- Aktivnost i optimizam. Veselim se svakom sljedećem danu, bez obzira na to što me očekuje. Ipak, novi dan uvijek donosi nešto novo i drukčije. Pa i sunce je svaki dan drukčije, nikad nije isto. Treba se samo uključiti u sve te mijene - skromno navodi Vjenceslav Richter svoj "recept" vlastite vitalne dugovječnosti.
Potrebna je, doista, poveća količina optimizma kako bi se i dočekala mijena okolnosti koje se u nas, izgleda, vrlo teško mijenjaju. Kako inače objasniti činjenicu da se "mjerodavni dužnosnici" gotovo godinu dana nisu udostojili dati ni nekakav konkretan i pristojan odgovor čovjeku koji im, eto, ni manje ni više nego poklanja vlastitu vrijednu kuću. Ovdje, kako se čini, uopće nije usvojena pouka iz poznate pučke poslovice koja glasi da se poklonjenom konju ne gleda u zube. U ovom slučaju, oni koji bi poklon trebali primiti nisu se još udostojili čak ni pogledati konja, a pogotovo ne njegove - zube.
Piše Goran Šimac