Prošlo je više od godinu dana otkako volonteri Udruge za zaštitu i dobrobit životinja Indigo preko ograde gledaju na teren s kojeg su u nove domove ispratili brojne pse. Danas, kako kažu, žive iz dana u dan, baš kao i psi.
– Kad smo ostali bez terena, znale smo da će nam biti teže, a neke stvari čak i nemoguće raditi – govori Dora Perši, dopredsjednica udruge, te ističe glavne probleme u njihovu radu posljednjih godinu dana – ne mogu preuzimati 'teže' pse, one koji imaju malo više problema, često ne mogu brzo reagirati jer ovise o čuvalicama koje mogu prihvatiti pse, a posebno im nedostaju volonteri.
– Većina volontera to je postala zapravo kroz taj naš teren. Došli su tu, prošetali psa, potpisali ugovor, a pozadina svega bili su naši razgovori. Bilo je vremena za pitanja, za kavu, pažnju koju smo im posvećivali. Uživo bi vidjeli kako sve to izgleda i mislim da su ljudi stvarno voljeli boraviti na tom terenu, mi smo se trudile da to mjesto bude ugodno za sve koji dolaze – kaže Dora. Teren na kojem su organizirale svoj mali centar za pse prodan je na dražbi, sve su morali iseliti, a tri psa nisu uspjeli smjestiti ni udomiti. Tako Spartak i Čorki borave u privatnom dvorištu, a Fiu je Dora povela svojoj kući. Pridružio im se i Miša, pas kojeg su preuzele jer za njega nije postojalo drugo prihvatljivo rješenje. Indigo gradi svoje sklonište, ali sve pomalo zapinje na birokraciji.
– Već neko vrijeme govorim da ćemo mi brže sve sagraditi nego što ćemo sredite papire, a kako idemo na registraciju skloništa, nema prečaca. Moramo imati žigove na svim projektima. Malo nam je vremenski otežavajuće i to što svi projektanti i arhitekti do sada nisu uzeli ni centa pa ne možeš ljudima sjediti za vratom – ističe. I dok se bore sa žigovima i papirima, pomažu koliko god mogu, a to najviše ovisi o čuvalicama.
– Najlakše je smjestiti psa malog rasta i naučenog na kućni red. Za njih uvijek možemo naći čuvalice, no takvih je jako malo ili se odmah udome. Za štence si moraš dati truda, ali uvijek se nađu čuvalice. Da je nas više u udruzi koji vodimo logistiku, mogli bismo imati i više štenaca na skrbi. Za odrasle pse već je malo veći problem, ali opet ovisi o samom psu. Najteže je naći čuvalice za pse s nekim problemom u ponašanju i za velike pse. Mi smo se nakon desetak godina prvi put našle u situaciji da moramo plaćati smještaj i trenera za jednog psa jer nismo mogle naći čuvalicu. I nikako nismo sretne zbog te činjenice – objašnjavaju. Financije nisu problem, kažu,novac dođe kad radiš nešto dobro. Ne plaćaju usluge dok god postoji neko drugo rješenje, traže onu iglu u plastu sijena, a kad nešto plate, znaju da nije bilo drugog rješenja.
– Nekako se nadamo da još uvijek ima dovoljno dobrih ljudi koji će nešto napraviti samo zbog ljubavi. Imamo odličnu suradnju koja nam osigurava hranu, a imamo pomoć i u organizacijama edukacija. To je u proračunu velika stavka cunu velika stavka – ističu.
Pse obično preuzimaju iz skloništa i traže im domove. I žalosno je, kažu, da su psi na cesti u boljem fizičkom stanju od pasa u pojedinim skloništima. No i to je manji problem.
– Plahost i loše psihičko stanje ono je najgore. Uz dobru čuvalicu to se kod štenaca relativno brzo "popravi", ali s odraslim psima stvarno treba raditi. A teško je naći bilo čuvalicu, bilo udomitelja za takve pse. Teren nam je služio upravo za takve pse, mi smo odradile prvi dio, a onda su čuvalice lakše nastavile. Dosta pasa koji u skloništima žive s drugim psima u vanjskom svijetu ne funkcionira baš tako. Vani ne moraju, u skloništu su morali da bi preživjeli – kažu u Udruzi i dodaju da sustavu zbrinjavanja napuštenih životinja, osim novca koji uvijek nedostaje jer sve to košta, najviše nedostaje mjesta u skloništima i dovoljno ljudi koji se za životinje brinu, i to na svim razinama – od veterinarske inspekcije do komunalnih redara i zaposlenika u skloništu. Uvjereni su da bi "animal police" puno toga riješio i to bez dodatnih troškova.
– Velik je problem pravosuđe i s tim se teško možemo nositi. Kazne su smiješne. Katkad imam osjećaj da nakaradno pozivaju druge da i dalje mogu raditi što hoće bez ikakvih ili minimalnih posljedica. Mislim da je suludo očekivati da u društvu u kojem ne funkcionira nijedan socijalni sustav profunkcionira sustav zaštite životinja. To može napraviti samo civilni sektor – ističe D. Perši.
Udruga Indigo trenutačno se brine o tridesetak pasa, a domove traže i za Maxa, Vanillu i Josea. Max je desetogodišnji veseljak koji traži drugu priliku za sreću nakon gubitka voljenog vlasnika. Voli grice, a uživa i kad ga se mazi. U stanu je dobar i uredan, on je lijepo odgojen pas. Za Vanillu kažu, osim što je lijepa, ona je i pametna njuška u tipu polarca. Ima tri godine, a neće joj smetati ni ako joj je cimerica maca. Jose ima samo četiri mjeseca, a sjeda i daje šapu kao veliki! Zaigran je i brzo uči, voli se zavući na kauč.
I dok novo sklonište ne bude gotovo, Indigo će i dalje funkcionirati samo uz pomoć čuvalica. I dok jednog psa ne udome, ne mogu preuzeti drugog.