Modrić se ne bi smio ponižavati, bolje bi bilo da u Realu prestane igrati

Subota 28. siječnja EPOHALNI HRVATSKI USPJESI U EPOHALNOM SLOMU. O inicijalima AP objavljuju se pjesmice, ali je "proza" ubojitija. Povjesničar Jurčević kaže: "Propadanje Republike Hrvatske nije započelo s Plenkovićem. On je doveden da bi taj razaralački proces nastavio i ubrzao. Plenkovića se može opisati kao instrument skupine protuhrvatskih interesa u Hrvatskoj i izvan Hrvatske, koji su ga na precizno programirani i munjeviti način instalirali na položaj moći u HDZ-u te potom i na ključni položaj moći u Republici Hrvatskoj." Nije baš neuvjerljivo. U mladosti je Plenković sklon "samoupravnom socijalizmu", u tekstovima citira Marxa i Kardelja, u HDZ ulazi tek s četrdeset godina zacijelo sa svojim savjetodavcima procijenivši da se samo iz te velike stranke može dokopati vlasti u Hrvatskoj. Kad se vlasti dokopao, stranku skreće ulijevo, čisti je od "desničara", potpuno se podređuje Bruxellesu i Europskoj uniji dok Hrvatska ekonomski slabi, pada na dno europskih ljestvica uspješnosti, siromaši i gubi stanovništvo koje se nikad dotad nije tako masovno iseljavalo u inozemstvo. Unatoč tome njegova je samohvalisavost sve veća, a ulazak u Schengen i eurozonu predstavlja kao epohalni uspjeh. Epohalni uspjeh u epohalnom gospodarskom i demografskom slomu.

Nedjelja 29. siječnja U HRVATSKOJ JOŠ POSTOJI SRPSKA KRAJINA POVEZANA S BEOGRADOM

Hrvatska i danas ima svoju srpsku krajinu! To su deseci hrvatskih policajaca s dvojnim državljanstvom, hrvatskim i srpskim, koji su primili poziv za srpsku vojsku. U MUP-u nemaju podatke o dvojnim državljanstvima, što je katastrofalno. Ako nemaju te podatke, onda nemaju ni druge, na primjer, o tome primaju li u policiju i negdašnje kriminalce, ubojice, lopove... Predsjednik Hrvatskih suverenista Marijan Pavliček s pravom kaže: "Apsurdno je da se netko tko živi u jednoj državi upisuje u vojnu evidenciju druge države, ne odnosi se to samo na djelatnike MUP-a. Čemu to? Znači li da bi ti ljudi bili voljni ratovati za drugu državu? Meni je to nepojmljivo." A da bi neki bili "voljni ratovati za drugu državu", u ovom slučaju za Srbiju i kada bi napala Hrvatsku, znamo iz ne tako davne prošlosti. Hrvatska je vlast srušila sve nacionalne kriterije i dokinula odgovornost državnih hijerarhija, u protivnom, zbog takva stanja u policiji ostavke bi trebali podnijeti i šef MUP-a i ministar unutarnjih poslova pa i premijer. Mislim da to stanje nije slučajno i da s nekim planom Hrvatsku ugrožava njezino vodstvo. Na čijoj bi strani u slučaju sudbonosnih događaja bili pendrek i puška hrvatske policije!?

Ponedjeljak 30. siječnja ĐOKOVIĆ JE U RUSIJI NAVIJAO ZA NAS PA MU TREBAMO UZVRATITI

Nenadmašni Novak Đoković osvojio je Australian Open, a u tom uspjehu ima i hrvatskog udjela. Đokoviću je majka Hrvatica, trener Ivanišević je Hrvat, a veliki srpski igrač sklon je Hrvatskoj, pa je tako izazvao bijes nekih sunarodnjaka kada je, nakon što je Srbija ispala sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, izjavio da sada navija za Hrvatsku i želi joj da osvoji prvo mjesto.

Predsjednik Srbije Vučić suradnju Đokovića i Ivaniševića, ne bez trunka zlobe, komentirao je riječima: "Umjetnost je od neprijatelja napraviti prijatelja". A slavni McEnroe poslije australskog turnira reče: "Pogledajte Gorana i Novaka. Hrvatska i Srbija su bile u ratu, a oni su sada zajedno." Ivanišević je u vrijeme rata o kojem govori McEnroe na svjetskim turnirima na povezu oko čela imao hrvatski grb. Ali sada trenira Đokovića, za kojeg bi Hrvati trebali navijati kao i on za Hrvatsku u Rusiji.

Utorak 31. siječnja GASTARBAJTERI U ZEMLJU ŠALJU MILIJARDE, NO KAKO VANI ŽIVE?

Hrvatska vlast baš ne plače puno nad velikim iseljavanjem Hrvata u inozemstvo. Zacijelo i zato što je Lijepa Naša od svih zemalja Europske unije najovisnija o privatnim uplatama svojih gastarbajtera koje čine sedam posto BDP-a (veći udio u BDP-u imaju Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Albanija – do 18 posto, sa Srbijom smo izjednačeni, a Slovenija ima samo 1,2 posto).

Naši građani su preklani na privatne račune u Hrvatskoj uplatili 4,25 milijardi eura, a stranci su u svoje zemlje iz naše uplatili 534 milijuna eura. Suvremeno hrvatsko gastarbajterstvo ima 60-godišnju tradiciju, mit o njemu više je pozitivan nego negativan, mnogo je pomoglo u razvoju i izgradnji Hrvatske, opskrbljivalo državu prijeko potrebnim devizama (kojima je nekad raspolagao uglavnom Beograd), ali se podosta naših ljudi i odnarodilo, pogotovo njihovi potomci u Njemačkoj i drugdje.

A naša predodžba o njihovu životu vani bila je podosta pogrešna, jedan mi je gastarbajter pričao da u domovinu mogu slati zato što tamo žive vrlo skromno, troše samo za najnužnije, štede i na hrani, žive na relaciji bauštela – podstanarska sobica, izvan koje su im jedine zabave u katoličkim misijama. Bog budi s njima.

Srijeda 1. veljače DOMOVINA I NJEZIN PROBITAK KOMUNISTE NIKAD NISU ZANIMALI

Otkad postoji samostalna Hrvatska mediji nisu imali tako potpuno negativan stav o cijelom političkom vrhu, to jest o predsjedniku Milanoviću i premijeru Plenkoviću. Također, nikad politički vrh nije tako bezočno zanemarivao ekonomsko stanje u zemlji i život građana i bavio se tako nebitnim temama. Milanoviću su važniji Kosovo i Srbija te Ukrajina i Rusija nego Hrvatska, a Plenkoviću su važnije Milanovićeve izjave o tim zemljama nego sve veća skupoća, siromaštvo i selidba Hrvata u inozemstvo.

Po svemu tome država smo bez političkog vodstva i bez nade u budućnost. Pokušavam dokučiti otkud takva nebriga političkog vrha za sudbinu Hrvatske i njezinih građana pa mi pada na pamet vrijeme njihova stasavanja i u životu i u politici i činjenica da obojica potječu iz komunističkih obiteljskih miljea, da nisu imali ni kršćanskog ni patriotskog odgoja i da smo žrtve vlastitog izbora – sami smo takve ljude doveli do najodgovornijih dužnosti u zemlji.

Kad tko kaže da je Hrvatska "najkatoličkija zemlja u Europi", dovodi ljude u zabludu.

Po politici i vlasti, Hrvatska je najkomunističkija zemlja u Europi, a domovina i njezin probitak komuniste nikad nisu zanimali. To su Plenković i Milanović.

Četvrtak 2. veljače ŠTO JE GENIJALAC DOČEKAO! PUBLIKA MU U MADRIDU ZVIŽDI

Traje i još će, bar u javnosti, potrajati drama jednog velikog nogometaša – Luke Modrića. Čas se piše i govori o tome kako mu se u klubu i među nogometnim legendama odaju silna priznanja, čas pak kako klub više na njega ne računa, a i navijači ga sve manje žele na terenu, čak ga kadšto i izvižde. Pogađa li to hrvatskog velikana?

Zacijelo nije ravnodušan, a vjerojatno će se mnogi složiti kako bi bilo bolje da što prije bezbolno završi igračku karijeru u Realu nego da se ponižava na klupi za pričuve i sluša prosvjede iz gledališta kad ga trener uvede u igru. Zar će dopustiti da cijelu utakmicu sjedi na klupi ili nekoga zamijeni u posljednjim minutama? Odbio je silne milijune koje su mu nudili neki arapski klubovi, ali se ne vidi da je time impresionirao Madrid.

Nije li njegova igračka priča u Realu završena? Nastavi li se, neće imati sretan završetak. Još uvijek je svjetska veličina pa bi bilo ružno da na nju padne sjena uzaludne ustrajnosti u Madridu kad s tom veličinom može još igrati u Americi, Saudijskoj Arabiji, Kini ili jednostavno prestati biti igrač i u Realu ili drugdje nastaviti u drugoj ulozi.

Još ima samo jedan igrački zadatak – očuvati formu za utakmice hrvatske reprezentacije.

Petak 3. veljače ZABAVLJAČE GAĐAJU RIBOM I MILIJUNIMAIZ SVOJIH DŽEPOVA

Poznatog pjevača zabavne glazbe Alena Vitasovića netko je na koncertu u Kastvu pogodio ribom u glavu pa sam pomislio – kad bi publika na sve pjevačice i pjevače bacala ribe onoliko koliko zaslužuju, ribarnica bi se na zagrebačkom Dolcu brzo ispraznila. Svašta je ta riba bačena na slavnog zabavljača mogla značiti – goni se, ostario si i dosadio, pun mi te je kurac, samo mlatiš lovu... Osim toga, nije riječ o ozbiljnoj nego o lakoj glazbi pa su dopušteni i "laki" izrazi zadovoljstva ili nezadovoljstva.

Na koncertima ozbiljne glazbe izvođače nitko ne gađa ni ribom ni gaćicama ni grudnjacima koje su Vitasovića u mladosti, kako se sada prisjetio, bacale djevojke. Svojedobno je Severina na Poljudu izviždana kad je izišla na travnjak da zapjeva prije utakmice. A u nogometu ima još većih, obveznih poniženja – nakon svakog poraza igrači Hajduka moraju prići gledalištu k svojim navijačima i pokorno, pokajnički slušaju psovke i uvrede. I tako se plaća ceh milijunima koje i pjevači i nogometaši uzimaju iz džepa svoje publike.

I ne bi se reklo da te milijune zaslužuju više nego orade u glavu i "komplimente" s tribina. Inače, mnoga publika Vitasovića voli i cijeni, a i ribu je mogao pojesti.