Prema jednom nepisanom pravilu, dobri se šefovi drže pravila “pohvali javno, pokudi tajno!” Što je došlo premijeru Sanaderu da od tog pravila odustane i javno pred ministrima i kamerama, “opere” jednog pomoćnika ministra, stvar je vrijedna male analize. To više što Sanader nije običan šef, nego šef velike ekipe o čijem javnom ugledu ovisi i kako će kotirati on osobno i kako će kotirati njegova vlada. Ime dotičnog pomoćnika nije za ovu priliku važno.
Važno je što je rekao i, kako to u politici biva, u kojem trenutku. Dotični je pomoćnik ministra, prema pisanju medija, rekao da se priprema zakon po kojem će se naplaćivati kazne za pušenje u kafiću. Prije potpune zabrane pušenja slijedio bi prijelazni rok od godine dana, ali novinski naslovi ne mogu hvatati takve detalje, nego su snimili samo najvažniju poruku – da će pušenje u kafićima biti zabranjeno. Vlada odmah odbacuje tu najavu, kaže kako to nije istina i da ne namjerava uvoditi nove restrikcije za pušače, mimo onih koje su već ugrađene u zakone. No bijes Banskih dvora nije se stišao ni drugog dana, nego je dotičnom, svim ostalim pomoćnicima ministara, a vjerojatno i šire, stigao naputak da se okane svakog iznošenja osobnog stava. Dok rade za Vladu, imaju slijediti njezinu politiku, inače “nek’ si osnuju svoju tvrtku ili instituciju!”
S političkog stanovišta, pozadina Sanaderove ljutnje prilično je jasna. Riječ je, naime, o Vladi koja je u počecima svojeg mandata uletjela u sličnu zabranu – u zabranu konzumiranja alkohola za vozače. Koliko god da je imala argumenata za takav radikalan potez, Vlada je otad često bila pod pritiskom zbog “nula promila”, i to ne samo pogođenih proizvođača i ugostitelja nego i njihovih snažnih lobista iz redova politike. Zakon o zabrani alkohola u vrijeme vožnje unatoč tome se održao, ali sigurno je da se pred izbornu godinu vladajući neće tek tako odvažiti na još jednu zabranu “sitnih poroka”. To više što su u političkom smislu zabrane u pravilu “skupe”, odnose glasove. Kad je riječ o pušenju i zabrani pušenja, pobornici i protivnici podjednako su gorljivi pa se Vladi sigurno ne ulazi u još jednu takvu vatru bez osobite potrebe.
U godini uoči izborne, “tonus” vladajućih smanjuje se i prema znatno važnijim pitanjima. Sasvim je moguće, na primjer, da Hrvatska iskoči iz dogovora o jednom širokom programu restrukturiranja nacionalne ekonomije, dogovorenom sa Svjetskom bankom, jer druga polovica mandata nipošto nije pogodan trenutak da se ulazi u rezove u zdravstvu, a upravo su rezovi prema zdravstvenim osiguranicima bili sastavni dio toga aranžmana. Tko bi se u toj situaciji onda upustio u nova ograničenja prema pušačima?
Ali metodom javne pokude Sanader teško da je u političkom smislu išta zaradio. Pomoćnici ministara i sami ministri, a da i ne govorimo o nižim državnim činovnicima, još će se više zavući u šutnju nego što su to činili dosad. Pravilo da Vlada mora govoriti “jednim ustima”, odnosno da javni nastupi vladajuće ekipe moraju biti usklađeni s generalnom politikom Vlade, izvrće se u svoju suprotnost: u situaciju u kojoj se gotovo nitko i ni o čemu ne usudi govoriti. Ili barem ne – imenom i prezimenom.
Vlada dobiva “usklađenu šutnju”, a gubi imidž koji bi imala da se o njezinim projektima govori otvoreno i bez mistificiranja, s puno argumenata kojima bi pridobila javnost. Rezultanta je i paradoksalna situacija da premijer od javnosti dobiva bolje ocjene nego ukupna Vlada i da se već uvriježila konstatacija o “jakom premijeru i slabim ministrima”. Je li šef doista jak ako je ekipa oko njega “slaba”?