analiza SDP-ova poraza

Milanović je ponizio Piculu, no birači su jasno rekli koga žele

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Milanović je ponizio Piculu, no birači su jasno rekli koga žele
27.05.2014.
u 15:00
Picula se mora brinuti jer šef njegove stranke ne voli popularne
Pogledaj originalni članak

Kada su se zbrojili preferencijski glasovi što su ih dobili pojedini kandidati na izborima za Europski parlament 2013., najviše razloga da se zabrine za svoju političku budućnost imao je Tonino Picula. Kao nositelj liste vladajuće koalicije, Picula je dobio najviše preferencijskih glasova i postao pojedinačni pobjednik izbora. Od 237.778 birača koji glasovali za tu listu, Piculi je glas dalo 112.559 ili 47,3 posto. Dobio je više preferencijskih glasova od 11 preostalih kandidata i kandidatkinja s te liste zajedno, šest-sedam puta više glasova od Biljane Borzan (SDP) i Joze Radoša (HNS) te gotovo dvostruko više preferencijskih glasova od pravašice Ruže Tomašić koja je bila pojedinačna pobjednica na HDZ-ovoj izbornoj listi.

Kult nepopularnosti

Zašto bi se onda tako uspješan kandidat i političar morao brinuti za svoju političku budućnost? Odgovor je naoko apsurdan: zato što je pobijedio i pokazao da je popularan među biračima. A takve predsjednik Piculine stranke ne voli. Sukladno apsurdnom uvjerenju i osobnom statusu među biračima, Zoran Milanović razvio je kult političke nepopularnosti u SDP-u pa mu ide na živce svatko onaj tko ne njeguje taj kult.

Suprotno supstancijalnoj potrebi svake vlasti da uživa široku potporu građana i da bude što popularnija u narodu, među političarima SDP-a nekim se čudom uvriježila naoko odvažna, a zapravo istodobno i bezobrazna i samoobrambena uzrečica prema kojoj oni "nisu izabrani zato da bi bili popularni nego zato da bi odgovorno radili svoj posao". No oni su izabrani zato što su bili popularni i na vlasti mogu opstati samo ako budu popularni, dakle ako ih podupire većina građana. Popularnost se ne stječe samo demagoškima populističkim smicalicama i stalnim političkim brbljanjem, na što aludira spomenuta uzrečica i što se obilo o glavu Hrvatskim laburistima, nego poglavito dobrim radnim rezultatima. Nitko razuman ne želi da premijer i Vlada stječu popularnost sijući neostvariva obećanja, ali svatko razborit i dobrohotan želi da budu popularni zato što dobro rade svoj posao na dobrobit cijele zajednice. Da, premijer i ministri izabrani su zato što su bili popularni i da bi ostali popularni te je krajnje vrijeme da Zoran Milanović, Siniša Hajdaš Dončić i drugi odustanu od perverzna dičenja vlastitom nepopularnošću.

Kada je vidio rezultate izbora za Europski parlament 2013., Milanović je vjerojatno počeo smišljati kako Piculi podrezati krila. Nije imao dovoljno hrabrosti da ga posve izbaci s liste, ali ga je postavio na prilično neugledno i neizgledno peto mjesto. Osim što ga je time simbolično ponizio, poslao je općenitiju poruku svim dužnosnicima i članovima svoje stranke koja glasi: "Ja sam Gospodin Bog tvoj i nema drugih bogova osim mene". Bila je to zorna materijalizacija gotovo tiranskog svjetonazora i ponašanja predsjednika SDP-a koje svako malo očituje u svojim istupima u kojima stranačkim dužnosnicima i članovima, ali i cijeloj javnosti poručuje, bilo u tekstu bilo u podtekstu, da je on nekoga "izmislio", "stvorio", "postavio" negdje te da će ostati ondje gdje jesu samo dok on to bude htio. Tim zastrašujućim ispadima zna dodati još pokoju suvišnu riječ pa povremeno kaže da je on nekoga negdje postavio, a da to nije morao. Od tiranskog ponašanja gore je samo velikodušno tiransko ponašanje.

No tiranija u SDP-u, ali i drugim hrvatskim političkim strankama toliko je dubok i ozbiljan problem da iziskuje široku političku i društvenu mobilizaciju javnosti – stručnjaka, medija, nevladinih udruga, građanskih inicijativa i dr. – kako bi se počeo rješavati. Bez široke društvene mobilizacije i pritiska kojima bi se hrvatske stranke izvana prisilile da mijenjaju unutarnje ustrojstvo, organizaciju i ponašanje, one neće ostati samo ubojice osobnoga političkoga i moralnog integriteta svojih članova, nego će kao rak na demokratskome političkom poretku metastazirati do te mjere da će ga potpuno imobilizirati i uništiti. Te "nedemokratske nemani" financiraju građani svojim novcem iz proračuna pa imaju pravo zahtijevati da se stubokom promijene i prilagode standardima demokratskog poretka u kojemu djeluju. Njihova se unutarnja autokratičnost prelijeva na sve državne institucije, kontaminira ih nedemokratskim sadržajima i duhom te degradira u svakom pogledu. Načini na koji su sastavljene liste za Europski parlament samo su jedna manifestacija te prakse.

Na nedjeljnim izborima za Europski parlament Piculu, kandidata s najbogatijim i najrespektabilnijim iskustvom u europskoj i međunarodnoj politici uopće, od pogubne samovolje predsjednika SDP-a koji je skrojio izbornu listu spasilo je preferencijsko glasovanje. Najveća prednost preferencijskog glasovanja i jest to što omogućuje biračima da barem djelomice promijene redoslijed kandidata koji je utvrdio predsjednik stranke ili uska stranačka oligarhija. Zato ga neki istraživači nazivaju i unutarstranačkim glasovanjem, to jest izjašnjavanjem birača o odnosima u strankama za koje glasuju na općim izborima. No prije no što se izborne liste nađu pred biračima, one su već isfiltrirane: kandidate je netko prethodno probrao i biračima ponudio probrane popise. Da su se pitali sami birači ili svi članovi stranke na predizborima, neki kandidati vjerojatno uopće ne bi dospjeli na liste, ali bi se zato na njima našli drugi ljudi. Osim toga, oligarsi su se dosjetili kako ograničiti domete preferencijskog glasovanja pa su uveli cenzus: da bi se preferencijski glasovi pojedinih kandidata uzimali u obzir u raspodjeli mandata unutar lista, postotak glasova koje osvoje ne smije biti manji od deset posto ukupnog broja glasova koje je dobila cijela lista. Da Mimica nije odustao od mandata u Europskom parlamentu zbog mjesta u Europskoj komisiji, četvrtorangirani Ivan Jakovčić izvisio bi i na ovim izborima premda je dobio gotovo tri puta više preferencijskih glasova od drugorangirane Biljane Borzan i malo manje od prvoplasiranog Mimice.

Preferencijsko glasovanje objelodanjuje i jaz između političkog statusa pojedinaca u strankama i u javnosti. To zorno ilustrira upravo Neven Mimica. Premda je vjerojatno profesionalan, odgovoran i pristojan stranački i državni birokrat, tijekom višegodišnje političke karijere nije izgradio nikakvu političku karizmu ili osobnost. Milanović ga je uoči izbora promaknuo iz izbornog zeca u političkog lava – pa se Mimica odmah javno pohvalio kako će on svojom lavljom snagom dovesti cijelu listu do pobjede – bjelodano je bilo da je ta umjetna politička metamorfoza posve bespredmetna. I doista, politički lav Mimica dobio je otužnih osam posto preferencijskih glasova na prvom mjestu liste. No i dospio je na prvo mjesto samo zato da na njemu ne bi bio Picula.

Rehabilitirani Jakovčić

Na drugom se mjestu našla jedna žena, Biljana Borzan, osoba koja se svih ovih godina nije razvila u profiliranu hrvatsku parlamentarku i koja se ne pamti ni po jednome jedinom dojmljivom političkom istupu. Na trećem je mjestu bio kandidat glavnoga koalicijskog partnera, Jozo Radoš iz HNS-a, kojega trenutačno podupire oko jedan posto birača. Radoš je i nakon četvrt stoljeća u nacionalnoj politici uspio ostati politički bezličan. No posrećilo mu se, jer sadašnje stanje s HNS-om zacijelo doživljava kao groznu reprizu druge faze Račanove koalicijske vlade u kojoj parlamentarno napumpani HSLS nije imao mnogo veze sa stvarnom političkom snagom te raspadajuće stranke. Na četvrtom mjestu bio je kandidat drugoga koalicijskog partnera, naprasno rehabilitirani Ivan Jakovčić iz IDS-a. Na kraju cijele priče SDP je spao na dva mjesta u Europskom parlamentu. I dok je koalicijska lista HDZ-a donijela europskim pučanima sve osvojene mandate, SDP-ova lista nosi europskim socijalistima samo dva mjesta, a ostala dva otišla su liberalima. Kakva računica!

Preferencijsko glasovanje još je više potkopalo Milanovićev autoritet u stranci i javnosti, ali je spasilo SDP od težega političkog poraza. Da birači nisu mogli glasovati za pojedince – ponajprije za Piculu i Jakovčića, koji su dobili mnogo preferencijskih glasova od dviju prepoznatljivih skupina birača: Milanovićevih protivnika u SDP-ovu biračkom tijelu i birača IDS-a – vladajuća koalicija doživjela bi veći potop. To bi trebala biti pouka i za sljedeće parlamentarne izbore. No malo je izgleda da se ozakoni preferencijsko glasovanje na izborima na kojima će se kandidirati Zoran Milanović, ali i Tomislav Karamarko, Vesna Pusić i drugi velikani naše politike. Neće, valjda, oni sebe izlagati provjeri popularnosti među biračima?

Preferencijsko glasovanje koje je primijenjeno na izborima hrvatskih članova Europskog parlamenta minimalna je inačica tog instituta u trostrukom smislu. Prvo, izborne liste nisu potpuno otvorene i birači nemaju više glasova koje bi mogli dati kandidatima na različitima izbornim listama. Drugo, birači nemaju više preferencijskih glasova koje bi mogli dati nekolicini kandidata na jednoj listi. S jednim preferencijskim glasom oni ponuđene kandidate ne mogu rangirati nego mogu samo izdvojiti jednoga među njima. Treće, važnost preferencijskih glasova ograničena je izbornim pragom koji kandidati moraju prijeći da bi osobni glasovi bili priznati u raspodjeli mandata unutar liste.

Naposljetku, javnost zasad vidi samo dobre strane preferencijskog glasovanja, ali će se, ako opstane, zasigurno pokazati i njegove mane. Ono, naime, može biti prvorazredan mehanizam klijentelističkoga i koruptivnog djelovanja. Neuspjeli sporazum Ivana Jakovčića i nastajuće Čačićeve stranke samo je odškrinuo vrata pogledu birača u tu potencijalnu crnu rupu politike.

>> Ovo je 11 zastupnika koji će predstavljati Hrvatsku

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 50

DU
Deleted user
15:56 27.05.2014.

Mogu se komunjare preslagivat koliko oće... ali od pokvarenih jaja nikada ne može ispasti dobra torta

BA
balic
15:16 27.05.2014.

Gdje je to Picula imao dvostruko vise od Ruze Tomasic,ako je ona dobila 103 tisuce na listi HDZ-a a Picula na listi SDP 112 tisuca kako moze biti duplo vise.. ni kasapovicki ne ide matematika.. Jedino da je Picula na meti premijera e to je istina,a nije ni tajna da ga premijer nikad ni smekao nije jer u njemu vidi konkrenciju za mjesto predsjednika stranke..

MM
MMarko657
15:20 27.05.2014.

Može li netko objasnit čemu služi ovaj članak? Jel ITKO saznao neku NOVOST iz ovog članka - pa da bi se to moglo zvati vijest. Je l' netko pročitao neku relevantnu informaciju koja bi pokazala istraživanj dublje praćenje vijesti od Popodnevnoga dnevnika? Je l' netko našao neku pronicljivu analizu i zaključak koji drži vodu za koji bi se moglo dogoditi da za 3 mjeseca kaže "bila je u pravu MK 27.3.2014."? Jao kuda ide hrvatsko novinarstvo i koda ide hrvatska pismenost!