ANALIZA

Milanović i Plenković bez duge ljubavi, ali tu može biti i pozitivnog rivalstva

Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Polaganje vijenaca i govori Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića i Gotovine u Kninu
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Plenković i Milanović
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Polaganje vijenaca i govori Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića i Gotovine u Kninu
Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
Polaganje vijenaca i govori Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića i Gotovine u Kninu
25.08.2020.
u 06:40
Milanović je jedini političar kojeg je narod izabrao na taj položaj; to mu daje legitimitet kakav ne uživa nitko drugi u državnoj vlasti. Na položaju premijera Plenkovića je potvrdio Sabor i on ga može i smijeniti, bez novih izbora.
Pogledaj originalni članak

Dok je bio na moćnijoj državnoj funkciji od sadašnje, Zoran Milanović upozoravao je svoje oponente da bi tjerajući lisicu mogli istjerati King Konga. Nije on bio čovjek od velikih (ne)djela, ako Milan Bandić ili Slavko Linić u svojim memoarima ne dokažu suprotno. Ima kod sadašnjeg predsjednika nešto posebno, ili osobno, što sam naziva karakterom; jedni uvažavaju Milanovićevo vlaško porijeklo kad objašnjavaju njegovu originalnu, često i odvažnu, a nekad i proturječnu politiku, i nepredvidive političke postupke.

A drugi se i dalje dvoume bi li s njegovim karakterom odbacili i njegovu politiku. Može li se predsjedniku Republike dogoditi da na (naj)višoj državnoj funkciji dočeka tajanstvenog King Konga? Tako bi se mogla zvati opasnost, koju ponekad sam provocira, da se promijene pravila o kućnom redu na Pantovčaku, da budući stanari ne dolaze tamo s birališta. Oko Milanovićeva lika i djela polarizacija nije prestajala ni dok je bio u privremenoj političkoj mirovini; s njim nije dosadno ni kad se ništa ne događa. Ništa se u državi ne bi dogodilo da se Milanović pojavio tamo gdje su ga očekivali, ili da s mjesta događaja nije odlazio prije nego što je bilo predviđeno.

Od početka se s dvaju brda dovikuju po sistemu „razgovora pastira pastirici“, da bi i vračevi znali hoće li se harmonija iz Knina protegnuti na cijelu zemlju i koliko će trajati. Očekujući tešku jesen, ljudi pomalo rezigniraju, ne znajući ni sami je li čaša strpljenja, sa svime što se ovoga ljeta natočilo u nju, polupuna ili poluprazna. Na čelnim ljudima države nije da išta dolijevaju. Lako je bilo s Franjom Tuđmanom: dok je on bio na vlasti, znalo se gdje je država, a da su svi drugi akteri državne politike njegovi suradnici, poslužitelji ili poslušnici. HDZ je bio glavna snaga njegove (sve)moći. Tuđmanova Hrvatska bila je stranačka država, sastavljena od domaćih kadrova koji su za nju robijali u zemlji, od emigranata koji su se za Hrvatsku borili po svijetu i od prebjega iz komunističke stranke koji su dobili azil u HDZ-u.

Teške odluke

U Tuđmanovoj Hrvatskoj, model stranačke države išao je od tajnice do predsjednika; bitnije se nije promijenio ni s dvije alternative: parlamentarizam je poprimio loše predsjedničke manire stranačkoga kadroviranja tako da je i ljevica nagrađivala svoje glasače položajima u državnoj nomenklaturi. Predsjednička funkcija (o)slabila bi samim odlaskom karizmatske osobe koja je dominirala hrvatskom politikom u ključnom desetljeću formiranja nacionalne države da i nisu srezane predsjedničke ovlasti. U skučenim hrvatskim uvjetima ostalo bi mjesta za dvije jake političke ličnosti koje približava zajednička karakteristika da posjeduju snažnu „voljuza moći“, a suprotstavlja to što moraju dijeliti vlast, istina, u nejednakim omjerima, kad bi više vodili računa o tome da dvije glave teško mogu voditi jednu državu.

Pri prelasku na parlamentarni režim uglavnom su postavljene jasne crte razgraničenja između ovlasti razvlaštenog predsjednika i vlasti ojačane Vlade; glavni akteri nastoje obilježiti svoj prostor, ako već ne mogu pomaknuti granice u svoju korist. Rivalstvo bi bilo razumljivo da ponekad ne prelazi granice. Andrej Plenković je svoje političke ambicije godinama gradio, i dobro maskirao, u diplomaciji po glavnim europskim destinacijama; eksplodirao je kad je došao do riječi u stranci i u državi. Zoran Milanović izdržao je jedan mandat izvan politike, dovoljno i njemu i njegovoj okolini da shvate koliko je Henry Kissinger bio u pravu kad je govorio da je vlast najveći afrodizijak, a Georges Duhamel da je politika „sadašnjost koja prolazi“.

U politici, prilika je isto što i vrijeme: ne vraća se natrag! Uvijek je postojala napetost između nositelja dviju istaknutih funkcija, od kojih je predsjednička prva prema državnome protokolu, a premijerska prema realnoj političkoj težini, mjerenoj količinom vlasti. Nikad Hrvatska nije imala veće – ili barem vidljivije – rivalstvo nego što se manifestira između Milanovića i Plenkovića; predsjednik želi potvrditi svoju važnost, a premijer dominaciju. Svaki je čovjek, prije nego što uđe u javnu sferu, samo pojedinac; ulaskom u vlast, postaje javna ličnost, s osobinama koje nema svaki pojedinac: da zna govoriti, da je sposoban odlučivati, da ima uvjerenja i da je komunikativan. Ako je zatvoren, neće se probiti do masa; ako nije u stanju donijeti teške odluke, bolje da ne ide u politiku; ako se ne zna što misli, zaglavit će na svakoj okuci; ako nema dar za komunikaciju, nema što tražiti u javnome poslu. Te su ispite oba položili s odličnim ocjenama.

Za status državnoga vođe, na koji obojica s razlogom pretendiraju, treba i nešto više: uvjerljivost, sigurnost, pristupačnost, simpatičnost, prepoznatljivost. Andrej Plenković je postupno gradio vlastiti identitet modernog konzervativca, zatim je izgrađivao identitet stranke u istrošenoj kombinaciji narodnjaštva i demokršćanstva; može li kompletirati taj trokut da Hrvatske bude moderna demokracija i uspješna država? Zoran Milanović je, kao izdanak socijaldemokracije na izdisaju, znao zbunjivati koliko je sam lijevo, a koliko desno; na vrijeme je upoznao građane-birače da računaju s njegovim nekonvencionalnim karakterom, koji varira od pobune do oportunizma; ne može nitko reći da ih je prevario kad i u pitanjima protokola uvodi neke nove standarde, ili kad u političkim pitanjima ne popušta pod stereotipima.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Plenković i Milanović

Generalno, Milanović je u pravu kad traži da se Hrvatska oslobodi tereta nečiste prošlosti, nije u krivu kad opominje da stručno tijelo ne može voditi državnu politiku. Zoran Milanović je jedini političar u zemlji kojega je narod izabrao na taj položaj; to mu daje legitimitet kakav ne uživa ni jedan drugi „predstavnik naroda“ u državnoj vlasti. Na položaju predsjednika Vlade, Andreja Plenkovića potvrdio je Sabor; Sabor ga može i smijeniti, bez novih izbora. Sa te su strane njihovi računi čisti. Ipak, između Pantovčaka i Markova trga nema duge ljubavi. Odnosi na vrhu države nisu ovisni samo o ustavnoj arhitekturi, ni o političkoj konjunkturi; ne bi, inače, bili toliko zategnuti u vrijeme Ive Josipovića kojega je baš Zoran Milanović, s pozicije šefa SDP-a, delegirao na Pantovčak. S Kolindom Grabar-Kitarović problemi su počinjali od toga da ju je Plenković zatekao kao Karamarkov kadar, a zaoštravali se time što ona nije uviđala razliku između Karamarka i Plenkovića.

Na tome je izgubila druge izbore. Nema idile između okljaštrenog Pantovčaka i jakoga Markova trga. U politici postoji zakon jačega; hrvatski je problem što postoje neke dvojbe o tome tko je stvarno jači, u kojim područjima i u kojim (ne) prilikama. Svoju funkciju, Zoran Milanović želi učiniti značajnijom nego što ona jest; ni u kom pogledu ne može biti nevažna činjenica da je oko svoga imena okupio većinu od većine birača koja je izašla na biralište, da može s punim političkim i moralnim legitimitetom nastupati kao predsjednik svih hrvatskih građana. Nije mu to dovoljno da kompenzira manjak realne vlasti, ali mu daje priliku da bude iznad dnevnih političkih nadmetanja.

Drugo je s Plenkovićem: kao šef Vlade i šef stranke, provodi stranačku politiku za koju je dobio podršku relativne većine od manje polovice birača koja je glasala. Svoju vlast Andrej Plenković u parlamentarnom sustavu ostvaruje s pomoću stranke i njezinih predstavnika u Saboru i Vladi; zato mijenja stranku da bi mogao mijenjati državu: to je legitimna konstrukcija demokratske države. Ali, to može biti stalni izvor nesporazuma, pa i sukoba, dviju vlasti. Plenković je odgađao neke bitke u HDZ-u i na kraju ih je uvjerljivo dobio da može ići u Varivode a da ga na Trgu žrtava fašizma ne čeka otkaz.

S tim činjenicama i Milanović mora računati, kao što bi Plenković trebao imati više razumijevanja za interes šefa države da na graničnim pitanjima, ako hoćete i funkcioniranja državnih institucija, ima pravo na svoju riječ a da ne „laže“ i ne „halucinira“; čak i kad se čini da solira oko (pre)važnih ljudskih i demokratskih prava. Predsjednika Vlade čeka na jesen pitanje s kojim je otišao na odmor: treba li mu Milanović da može nastaviti svoj pobjednički put?

Čeka nas King Kong

Dvije su mogućnosti na raspolaganju – ili da podnosi svoga rivala, sa svim eskapadama u koje ponekad zna zapasti, i da ubire plodove vlastite razumnosti, ili da prihvati tezu Juliena Bende da se „ništa ne može dokazati razumom, pa ni to da razum ima pravo“, i da nastavi eskalaciju na vlastitu štetu. Kad bi mogao, šef HDZ-a (i Vlade) rado bi mijenjao sistem koji mu na Pantovčaku stvara nelojalnu konkurenciju. Iz sadašnje perspektive, riješiti se Zorana Milanovića izgleda kao politička fantastika: morao bi, prvo, biti siguran da će u Saboru skupiti dovoljno ruku za promjenu Ustava (što nije evidentno), a potom sastaviti istu dvotrećinsku većinu da Sabor može izabrati predsjednika Republike (što je još manje evidentno). Prije ili kasnije, i Hrvatska će birati predsjednika bez velike demokratske pompe, dakle, u Saboru.

Otvori li se to poglavlje usklađivanja forme i sadržaja predsjedničke vlasti, neće biti lako isključiti narod iz jedne velike odluke a da ga se ništa ne pita. Dok demokracija šepa, predsjednik je onaj štap koji državi omogućuje da ostane na nogama. Kad bi ostao bez legitimiteta s birališta, šef države izgubio bi političku težinu kojom može kontrolirati vlast, ne tako da lupa šakom po stolu, nego da usklađuje djelovanje državnih institucija s njihovom ustavnom i zakonskom pozicijom. Hrvatska demokracija još nije zrela da joj ne bi trebala neovisna ličnost predsjednika Republike da pazi da se pravna država ne manifestira ponovno kao stranačka država. Milanović bi sjekao granu na kojoj sjedi kad bi predsjedničku funkciju sam ogolio na puki protokol, izbjegavajući izjašnjenja o strateškim političkim pitanjima.

U odmjeravanju snaga, predsjednik Republike je slabija politička strana: nema vlasti. Sve dok ga narod bira, on je moralno snažna poluga vlasti: ima legitimitet s birališta. Može li se olako optuživati Milanovića da je izišao iz svoje ustavne uloge kad – možda i on olako – upozorava da jedno stručno tijelo ne može donositi političke odluke, bez stalnog saborskog pokrića? Je li veća opasnost za državu to što njezin šef upire prstom na moguća kršenja ustavnih prava građana ili da neka institucija doista krši Ustav, jer odlučuje mimo ustavnih institucija?

Pitanje će visjeti u zraku i do drugog vala zaraze, ako se ustavni suci ne odvaže presjeći složeni ustavno-politički čvor. Čak da se pokaže da predsjednik ima velike oči u strahu da se pred njim ne (pre) krše ljudska prava, bolje bi i to bilo nego da se pokaže da je bio slijep pri zdravim očima.

Davno je rečeno da je demokracija neodvojiva od procedure. Za „tvrdu kohabitaciju“ Milanović nije davao povoda tako što bi se postavljao kao sustavni kritičar vlasti, što je činila njegova prethodnica, ili kao opozicija Vladi, što su od njega očekivali na ljevici. Na tom planu, on funkcionira kao legalist koji je dobro proučio što mu sve Ustav daje i što ne daje (tj. zabranjuje), tako da se javlja više kao nestranačka i nadstranačka ravnoteža svemoći HDZ-a koji drži sve druge institucije u državi, nego kao kontravlast. Može i on biti slobodni strijelac, a da promašuje mete, kao njegova prethodnica. Ako šef Vlade vodi politiku države, šef države štiti samu državu, njezin bitak i njezine trajne vrijednosti.

Jasno je da se pragmatični i strateški pogledi ne poklapaju u svemu; razlike proizlaze iz prirode samih funkcija, smisla njihove odgovornosti, donekle i iz karaktera njihovih nositelja. Može izgledati da na Pantovčaku stoluju dokoni narodni popovi koji jariće krste. Bit će za njih mjesta u državnoj hladovini sve dok ne odraste država, da joj ne trebaju takvi moralisti. Ili dok netko doista ne istjera King Konga. 

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 4

ŠN
šnicl
09:17 25.08.2020.

Razlika je to sto je Plenki osvojio drugi mandat vlade. Po tome se vidi tko je ucinkovitiji i koga ljudi biraju za svog lidera.

IT
I-To
09:04 25.08.2020.

A sa njima nemože slabo ko.Ja pucam od ljutoće iako biram desno Plenković me razočarao da prića da je izborio 22 miliarde gdje to izborio u kojem rat ? A taj novac će sa svojima ljevo i desno potrošiti i to je to kad ndbude više vladao ostavice prazne kase i onda dođe novi i priča počinje izpodčetka.

JA
jadnatikoza
09:12 25.08.2020.

Dva ogranka bivše KPJ u kojoj su istaknuti članovi bili Manolić, Perković, Mesić, Šeks, Karamarko i uglavnom baš svi iz SDP-a i HDZ-a koji su kakti stvorili Hrvatsku. Svi zajedno - 0 dana radnog staža, cjeloživotno uhljebljenje