Već je jedan pogled na medenjak u djevojačkim rukama nekada bio dovoljan da cijelo selo shvati kako se spremaju svatovi. Upravo je to poruka staroga šokačkog običaja koji se i danas čuva u Velikoj Kopanici kroz folklornu manifestaciju “Vidit’ će se na svetog Iliju koja cura ima đuvegiju”, održanu u sklopu kirvaja i blagdana svetog Ilije, zaštitnika mjesta. Ono što je nekada bilo stvarni dio života mladih ljudi, danas je postalo vrijedan podsjetnik na vremena kada su se ljubav, zaruke i sklapanje braka javno obilježavali pred cijelom zajednicom.
Manifestaciju već četvrt stoljeća organizira KUD “Ivan Filipović”, s ciljem očuvanja jednog od najprepoznatljivijih slavonskih običaja. U središtu događaja nalazi se prikaz trenutka kada buduća svekrva nakon svete mise dolazi sa svojom budućom snahom u park, kupuje joj licitarski medenjak i tako svima daje do znanja da će njezin sin uskoro stati pred oltar. Nekada se upravo na blagdan svetog Ilije, nakon mise, okupljalo cijelo selo. Mladi su zaigrali veliko kolo, a među njima su se mogle prepoznati djevojke koje su već pronašle svoga odabranika. Zato je i nastala izreka “Vidit će se na svetog Iliju koja cura ima đuvegiju”, pri čemu riječ “đuvegija”, turskog podrijetla, znači mladoženja ili budući suprug.
Poseban trenutak bio je kupovanje medenjaka. Buduća svekrva birala bi najljepši i najveći licitarski kolač te ga uručila djevojci kao znak prihvaćanja u obitelj. Često je dar pratila svilena marama ili zlatni dukat, a cijeli je čin predstavljao javnu potvrdu zaruka i svojevrsnu najavu jesenskih svatova. U vremenu kada nije bilo društvenih mreža ni službenih objava, upravo su medenjak i dukat bili najljepša vijest da se u nekoj kući sprema ženidba. Običaj nije bio važan samo budućim mladencima nego i cijeloj zajednici. Darivanje se odvijalo javno, pred rodbinom, susjedima i prijateljima, pa je predstavljalo svojevrsnu potvrdu da su dvije obitelji povezane. Svekrvin dar nije simbolizirao samo prihvaćanje buduće snahe, nego joj je iskazivao dobrodošlicu u novi dom te želju za sretan i dug bračni život.
Ovogodišnji prikaz imao je i posebno emotivnu notu jer nije bio samo folklorna rekonstrukcija. Buduća snaha Marina Pranjić doista će za dva tjedna postati mladenka pa je ovogodišnje darivanje bilo i stvarni uvod u njezino vjenčanje. Buduća svekrva Ivana Švaganović Milošević objasnila je kako se običaj nekada odvijao. – Na Svetog Iliju, poslije svete mise, kad je bilo kolo u parku, došla bi svekrva poput mene sa snajom, kupila medenjake i darivala joj ih. Ja sam izabrala najveći medenjak. Snaju sam izabrala iz Antunićeve kuće. Odnosno, izabrao ju je moj sin, a mi ostali nismo imali ništa protiv. Svatovi su za dvi nedilje – rekla je svekrva i dodala: – Mi smo možda ovo trebali obaviti i ranije, oni su kanili proljetos, ali čekali smo prvo Ilinje. Prvu sam snaju ovako isprosila, pa evo sada i drugu. Ja sam od svoje svekrve dobila veliki dukat koji sam dala prvoj snaji. A sada sam i ovoj drugoj darovala veliki zlatni dukat. Takva je bila moja svekrva prema meni, bilo bi sramota da ja sad prema svojim snajama budem drugačija.
Osim velikog medenjaka, Marina je tako primila i zlatni dukat, čime je nastavljen običaj koji se u toj obitelji prenosi s koljena na koljeno. – Ja sam buduća snaha, udajem se za dva tjedna. Osjećam se počašćeno jer je ovo jubilarna 25. manifestacija. Stvarno mi je čast i ponos, pogotovo što sam još dva tjedna cura. Prezadovoljna sam medenjakom. Zadovoljna sam sa svekrvom, super se slažemo nas dvije. Članica sam KUD-a “Ivan Filipović” već osam godina – rekla je Marina.
Upravo ovakvi trenuci daju posebnu vrijednost manifestaciji. Ona nije samo folklorna priredba, nego mjesto na kojem se stari običaji ponovno pretvaraju u stvarne životne priče. Dok brojna kulturno-umjetnička društva pjesmom, kolom i raskošnim narodnim nošnjama predstavljaju bogatstvo slavonske baštine, darivanje medenjaka i dukata podsjeća kako su se nekada ljubav, poštovanje i prihvaćanje u novu obitelj iskazivali jednostavnim, ali duboko simboličnim gestama. Zato ova tradicija ni nakon četvrt stoljeća organiziranog prikazivanja ne gubi svoju snagu – naprotiv, svake godine pokazuje da običaji žive onoliko dugo koliko ih ljudi žele prenositi novim naraštajima.