Kolumna

Mali će Napoleoni skakutati kroz velike koalicije

Foto: Reuters/PIXSELL
Mali će Napoleoni skakutati kroz velike koalicije
06.07.2019.
u 17:30
Današnje su stranke postale samo instrument u rukama promjenjivih osobnih interesa, gdje se ljudi okupljaju oko osoba a ne principa. Stranke postaju sekundarne, eventualno instrument razvoja personalnog kulta oko određene ličnosti. Sustav koji je zamišljen da bude na suprotnoj strani od autoritarizma, danas postaje njegova funkcija
Pogledaj originalni članak

Bizarna briselska trakavica oko izbora novih čelnih ljudi EU, sa svim svojim melodramatskim obratima, otkrila nam je jadno stanje u kojem se nalazi demokracija danas. Bila je to prije parada malih napoleona, koji su po briselskim hodnicima jurili svoje karijere, nego pregovori u kojima su se sučeljavali različiti politički programi i principi.

Glasno proklamirana ideja “spitzenkandidata”, koja je europskoj politici trebala povratiti nešto od starog sjaja parlamentarne demokracije i držanja stranačkih programskih načela, neslavno je odbačena nakon što je iskorištena samo kao sitna moneta za druge, karijerne svrhe. Ta je funkcija, po prirodi stvari, trebala pripasti “spitzenkandidatu”u pučana, Manfredu Weberu, a ideja je bila da se tako ojača parlamentarna demokracija, za koju i sami eurokrati priznaju kako je u dubokoj krizi.

Međutim, kako nije bilo dogovora, dio pučana je tu funkciju nudio “spitzenkandidatu”u oporbenih socijalista, dok su drugi odustali od same ideje “spitzenkandidata” kako bi novi predsjednik komisije ipak bio iz redova pučana. Ta je univerzalna zamjenjivost paradoks postdemokratskog rastakanja parlamentarne demokracije u kojem je nestala svaka razlika između stranaka. Sada se sve svodi na izbor određene persone, pri čemu je glavni uvjet potpuno odsustvo bilo kakvih stranačkih uvjerenja.

Nekada je politika izgledala drugačije. Stranke su imale jasno definirane programe i unutar njih su se vodile rasprave koje su imale za svrhu definiranje agende za provođenje stranačkog programa. Onaj tko je htio biti u nekoj stranci morao je usvojiti određena načela i pokoravati se stranačkoj stezi. Stranke su bile hijerarhijski organizirane, a kada bi osvojile vlast provodile bi svoj program. Bio je očuvan smisao demokratske ideje po kojoj postoje neki interesi koji su opći i koji po važnosti nadrastaju i osobne interese. Ali, danas to više nije tako. Ako pogledamo današnje stranke vidjet ćemo da su one postale samo instrument u rukama promjenjivih osobnih interesa, gdje se ljudi okupljaju oko osoba a ne principa. Ta promjena je vidljiva ne samo na primjeru izbora za institucije EU, već i na razini nacionalne politike. Stranke postaju sekundarne, eventualno instrument razvoja personalnog kulta oko određene ličnosti. Sustav koji je zamišljen da bude na suprotnoj strani od autoritarizma, danas postaje njegova funkcija.

Tako, danas nikoga nije briga kako se zove Macronova stranka s kojom je osvojio izbore, jer je ona bila samo sredstvo njegova uspona na vlast. Slično situaciju imamo i u Njemačkoj, gdje oni koji žele biti blizu vlasti sebe jednostavno smatraju “merkelistima”, bez određenih stranačkih uvjerenja. U Engleskoj imamo Farageovu ad-hoc stranku, Corbynov kult, a uskoro i Borisovu stranku, pod uvjetom da se ponaša i ne mlati djevojku, barem dok ga ne izaberu.

Pogledamo li Ameriku, vidjet ćemo i tamo sličan trend. Republikanci već odavno nemaju kontrolu nad porukama koje šalju i neki jedinstven program. Stoga i ne čudi što im je stranku preuzeo “outsider”, koji je nastupio protiv stranačke nomenklature. Trump danas ima više problema kada pokuša oživjeti i provesti nešto od starih republikanskih politika, nego zbog politika koje je sam proklamirao kada je osvojio vlast. GOP je, u biti, postao Trumpova MAGA stranka.

Nije drukčije ni s demokratima. Ako je suditi prema njihovoj prvoj stranačkoj debati, oni su bliži raspadu na sukobljena plemena, nego ideji da kroz argumentiranu raspravu dođu do zajedničkog predsjedničkog kandidata. Ne bi trebalo čuditi ako na kraju nominiraju nekog nestranačkog kandidata, jer nije razvidno oko kojeg bi se od postojećih kandidata mogli okupiti.

Ako pogledamo situaciju i kod nas, primijetit ćemo sličnu situaciju. Dvije velike stranke polako se pretvaraju u vlastite sjene, a klanovi okupljeni oko pojedinih ličnosti, a ne stranke, vode glavnu riječ. SDP je još u vrijeme Milanovića potpuno odustao od programskih načela ljevice, dok Plenković dovršava sličan proces u HDZ-u. Poput samoispunjavajućeg proročanstva ozbiljuju se njegove riječi o “stranci koja je postala talac političke sudbine jednog čovjeka”.

Slika “velike koalicije” na europskoj razini, koja je potpuno obesmislila obrazac demokracije čiji su glavni akteri stranke, sve više će se prelijevati i na nacionalnu razinu. Slika naše demokracije sve više će biti slika malih Napoleona koji će skakutati kroz “velike koalicije”. Ulazimo u doba personalizirane, a ne više stranačke demokracije. Ipak, ono što nama treba nije novi oblik demokracije, već nove politike. A one će, izgleda, morati sačekati neke druge ljude.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

LA
lak0
19:16 06.07.2019.

Što očekivati od C. Legarde koja 2007. piše malom Sarkozyju: "Koristi me koliko to odgovara tebi, tvojoj akciji i castingu"?

LU
LUSTRACIJA
06:56 07.07.2019.

Od “demokracije“ je ostao samo jedan dan - izborni dan kada “rulja“ bira koja ce nas kriminalna organizacija pljackat sljedecih 4 godine.....egocentricni lazovi i kriminalci , odani klimoglavci i beskucmenjaci , politicke prostitutke ciji jedini “ideal“ je - novac

OO
onako_ovlaš
20:33 06.07.2019.

dolazi vrijeme same demokracije,otpadaju atributi liberalne,kršćanske,socijademokratske..........sve to je potrošeno