Stigle su prve lubenice: Doznajemo odakle dolaze, a prodaju se po cijeni od 1,5 do 3 eura

Prestrašno! Jasno mi je da ničeg ne proizvodimo dovoljno i da smo ovisni o uvozu, no trebaju li nam doista lubenice čak iz Paname i tko to kupuje? Ili smo postali suviše komotni, imamo para na bacanje i nitko ne čita deklaracije na proizvodima - čudi se Zagrepčanka Marina P. pokraj jedne od rashladnih vitrina Spara u Travnom.

Doista, pokraj lubenica u rinfuzi za 1,99 eura za kilogram stoji naljepnica sa sitnim slovima na kojoj se teškom mukom iščitava kako im je zemlja podrijetla Panama, a u produžetku police nađe se i reklamni logo "Vrtovi Hrvatske – 100% domaće". Domaćih lubenica, jasno je, još nema tako da se uvoz, žele ih trgovci imati na policama, podrazumijeva. I ne samo u Sparu. Veće lubenice, iz Grčke, u Plodinama se prodaju za 1,79 eura za kilogram, mini iz Španjolske za 1,49 eura, a tko je za rebrastu žutu dinju (cantaloupe), kakva se u sezoni najčešće bere s hrvatskih polja pomislio da je domaća – i tu se prevario. Cijena joj je 2,29 eura za kilogram, porijeklo također 'egzotično' – Honduras, dok za Konzumovu na policama piše da je iz Brazila. Sve pustiji Dolac "spavao" je u utorak uoči Praznika rada, nije bilo ni dinja ni lubenica, dok su se u Utrinama – bar tako tvrde prodavači – na nekoliko mjesta prodavale marokanske lubenice. Početna cijena bila im je 3,50 eura, preko vikenda 2,50, a u utorak su skočile na 3 eura za kilogram, koliko košta i mjerica vrgoračkih jagoda, iako se i na prvi pogled (i pod prstom!) vidi da roba više i nije svježa. No kupaca ne nedostaje.

Predsjednik Hrvatske voćarske zajednice Branimir Markota kaže kako nas ne treba čuditi uvozno voće iz prekooceanskih zemalja. Otamo su, uostalom, i banane koje su u nas uz jabuke najprodavanije voće.

- Je li to stvar jeftine radne snage, jeftine zemlje ili kompenzacije s transportom – teško je zaključiti što je sve utjecalo na cijenu da se takav uvoz u Hrvatsku isplati. No to samo pokazuje da je tamo krenula proizvodnja i da gladni nećemo biti – samo je pitanje koliko će to koštati - priča Markota, objašnjavajući kako kod takvih proizvoda često ne možemo dvojiti ni o kvaliteti jer mnogi trgovci u nas traže i Global GAP certifikate, a Europa ublažava i priču o pesticidima.

VEZANI ČLANCI:

Donedavno jedan od naših većih proizvođača, koji danas radi u nabavi voća i povrća te želi ostati anoniman, kaže kako trgovci u Hrvatskoj od prekomorskih artikala uglavnom uvoze mango, papaju, avokado, iz Egipta koji je bliže naranče i krumpir, no roba poput lubenica i dalje uglavnom stiže iz Grčke i Španjolske.

- Činjenica je, međutim, da potražnja diktira interes tržišta, a trend je takav da potrošači sve više traže mini i midi lubenice koje stanu u hladnjak i za koje je veća vjerojatnost da će ih pojesti cijele i neće baciti ništa. Sad je i puno sorata bez koštica koje su kupcima primamljivije, i puno su slađe i sočnije od onih velikih - objašnjava te dodaje kako mu je neshvatljivo da naši proizvođači ne prihvaćaju taj trend pa i dalje sade sorte od 10 do 15 kila.

- Događa se tako da lubenice koje prispiju iz neretvanskog kraja još donekle imaju dobar okus, a one iz Soljana, koje kasnije dolaze, uhvati li ih u kolovozu hladnije vrijeme, imaju premalo šećera. Tako su mnogim potrošačima najukusnije upravo uvozne poput grčkih jer je lubenica specifična kao i rajčica. Nije svaka dobra, a u vrijeme kad su visoke temperature žele guštati u kvalitetnoj voćki i sortama koje su njima prihvatljivije te se proizvođači moraju prilagođavati njima, a ne obrnuto - ističe naš sugovornik.

- Inflacija je velika pa je normalno da ljudi i sve više paze hoće li kupiti lubenicu od 15 kila i od nje baciti 6 kila kore. No da nema pozitivne računice prekupaca i retailera, sigurno ih danas ne bi uvozili iz prekomorskih zemalja. Očito da im se to isplati, čak i uz transport koji "pojede" više novca nego što koštaju lubenice. No država bi sad trebala biti ta koja će pokazati brigu prema kupcima. Pitanje je, naime, koliko se takve robe kontrolira fitopatološki, da se vidi kakvim su sredstvima tretirane lubenice koje dolaze iz Hondurasa ili Paname. A ako se i nasumično kontroliraju, nakon što su prošle dug put – na nekoj carini na Žitnjaku, u Kopru, Rijeci, Pločama... dodatno će stajati tjedan dana dok se čekaju rezultati analize da bi se stavile na tržište. Naravno da kupci, odnosno dobavljači koji uvoze tu robu riskiraju da im jedan od pet kontejnera koje su uvezli i propadne zbog tih analiza. No to znači da su jako dobro izračunali troškove i da će čak i uz takav rizik zaraditi jer nema domaće konkurencije – doznajemo od našeg sugovornika. Naravno, svega toga ne bi bilo da kupci to ne traže. Jer vole imati sve i uvijek.

VEZANI ČLANCI:

- Više nitko ne vodi brigu o sezoni – da je rajčica najbolja u srpnju kad je njezino vrijeme, lubenica u lipnju, trešnje u svibnju... I onda svjesno preuzima rizik da izvan sezone potencijalno kupuje lošu – i skupu robu. Sigurno će manje pogriješiti sa sezonskom robom – napominje. Kad će domaće lubenice, pitali smo i proizvođače u neretvanskom kraju.

- Pa tek smo ih posadili – smije se predstavnik Hrvatske voćarske zajednice iz Opuzena Neven Mataga.

- Ovih dana upravo beremo prve tikvice iz plasteničke proizvodnje koje su uranile 10-ak dana. Za 4-5 dana njihova će berba "pravo" krenuti, dok prve domaće lubenice potrošači iz plastenika mogu očekivati početkom lipnja, a s otvorenog oko 10. lipnja - dodaje Mataga napominjući kako se lubenica u sezoni u nas otkupljuje i za manje od 10 centa po kilogramu pa nije isključeno da je tako bilo i s uvoznim. - Da se to ne isplati ne bi se ni uvozila. Lubenica može podnijeti dugo stajanje pa ne znači čak ni da je nekvalitetna – zaključio je.

GALERIJA Ovako izgleda pakao na zemlji: Stanovnici se prže na plus 40, pogledajte u čemu pronalaze spas