Lakić Đorović, potpukovnik JNA, nesumnjivo je hrabar čovjek koji je puno riskirao onog trenutka kada je odlučio časno raditi svoj posao i govoriti istinu o ratnim događajima. Bio je, između ostalog, branitelj po službenoj dužnosti zarobljenih vukovarskih branitelja koji su bili zatočeni u logoru u Srijemskoj Mitrovici. U ekskluzivnom razgovoru za Večernji list, naš sugovornik, iako danas narušenog zdravlja, govori o osnivanju logora u Srbiji, postupanju prema ratnim zarobljenicima te o tome tko je bio mozak cijele operacije.
Otmice, zlostavljanja i ubojstva zarobljenih hrvatskih branitelja i civila nakon okupacije Vukovara i drugih okupiranih područja, kao i njihovo odvođenje u logore diljem Srbije, provodili su se u sklopu državnog projekta Srbije. Na čelu cijele operacije bio je Aleksandar Vasiljević, a odluku o osnivanju logora donio je Veljko Kadijević?
Tako je. Ta je odluka poznata mnogima, pa i mojim tadašnjim nadređenima u upravi Ministarstva obrane, ali i u drugim dijelovima ministarstva. O tome sam govorio i u Haagu. Međutim, nestalo je čak sedamnaest tisuća dokumenata u kojima su se nalazili vrlo važni podaci, a među njima je i odluka o osnivanju logora.
Poznato mi je pet logora na području Srbije, koje su tada nazivali "sabirnim centrima". To su Srijemska Mitrovica, Begejci, Stajićevo, Niš te Beograd, gdje su u vojnom istražnom zatvoru također držali veću skupinu zarobljenika. Bilo ih je oko trideset i prošli su izuzetno teško jer su prema njima postupali vrlo surovo, uz obrazloženje da su navodno činili nedjela prema srpskim formacijama.
Znači li to da se ništa nije moglo dogoditi bez znanja tadašnje vojne službe bezbednosti?
Apsolutno. Ljude, odnosno neljude koji su zlostavljali zarobljene branitelje i civile, vodili su pripadnici vojne službe bezbednosti. To je nepobitna činjenica. Poznata su imena oficira koji su pokretali logore, formirali ih i organizirali skupine oficira zaduženih za njihovo vođenje te postupanje prema logorašima.
Na čelu su uglavnom bili oficiri s višim činovima i s viših položaja u tadašnjoj vojsci. Glavnom šefu Aleksandru Vasiljeviću njegovi su ljudi po zapovjednoj liniji podnosili izvještaje o svemu.
Možete li nam ukratko opisati kako je taj sustav funkcionirao u praksi?
U pravilu je na čelu bio oficir vojne službe bezbednosti, a uz njega su djelovali još jedan oficir i jedan podoficir – takozvane "trojke", koje djeluju po principu četničkih trojki. Zadržali su taj princip rada. To je u vojsci bilo svojevrsno pravilo. Operativni dio ispitivanja najčešće je obavljao podoficir. Ako bi se radilo o važnijem slučaju – primjerice o osobi s višim činom ili nekome tko je sudjelovao u događajima koji su posebno zanimali službu – ispitivanje bi preuzimali viši oficiri, najčešće potpukovnici, dok su na vrhu strukture bili pukovnici, poput oficira bezbednosti Bogdana Vujića. Velik broj njih vraćen je iz mirovine. Posebno su pozivani oni koji su bili podrijetlom iz Slavonije, jer se smatralo da dobro poznaju mentalitet, prilike i karakter ljudi koje su trebali ispitivati. Svi su oni poput Vujića pozivani uz poruku da ih "otadžbina zove" i da su ti krajevi njihova rodna mjesta.
Bili ste branitelj po službenoj dužnosti zarobljenim Vukovarcima u logoru u Srijemskoj Mitrovici. Što su vam ti ljudi tada govorili, kako su izgledali i čemu ste svjedočili?
Zarobljenici su bili zlostavljani i mučeni na najokrutnije načine. Bili su brutalno premlaćivani. Izgledali su prestrašeno i iscrpljeno, a u razgovorima koje sam vodio s njima negirali su sve optužbe. Kao i u drugim logorima, zarobljenici su bili prisiljavani na potpisivanje unaprijed napisanih priznanja za navodne zločine prema Srbima. Sjećam se mučne situacije s jednim vukovarskim zarobljenikom, mislim da se prezivao Zaoborski ili tako nekako, previše je vremena prošlo. Sjećam se da su čovjeka satima držali na velikoj hladnoći, u onoj žutoj čizmi punoj mokraće, u istoj odjeći. Bio je jako mršav. Kada sam vidio da se ljudi nalaze u vrlo lošem stanju, predlagao sam da ih se pošalje na liječenje, na što sam dobio odgovor: "Laki, pa nismo ih zbog toga ovdje doveli."
Tko je vodio istragu u Srijemskoj Mitrovici?
To je bio istražni sudac Milomir Šalić. Nemam informacije gdje se trenutno nalazi, a koliko znam, nakon toga je radio u obavještajnoj službi. Ponavljam, tada je bio istražni sudac i, vjerujem, suradnik službe Državne bezbednosti. Njemu su povjeravali predmete koji su za službu bili osjetljivi i povjerljivi. Želim naglasiti da su moja saznanja neposredna i osobna, vezana za postupanje, rad, ispitivanje, optuživanje i izvođenje zarobljenih i mučenih ljudi na sud. U Beogradu je čak petero, šestero ljudi osuđeno na smrt, no Vrhovni sud je ekspresno poništio tu presudu. Suca koji je izrekao tu presudu doveli su iz Rume i dali mu čin majora, a on se poslije hvalio svojim postupcima. Taj sudac, koji je ljude olako osudio na smrt i ostat će zapamćen po luđačkoj i skandaloznoj presudi, zvao se Duško Dopuđa i doveden je s građanskog suda u Rumi. Također želim naglasiti da sam poznavao ljude koji su vodili logore Stajićevo i Begejci kod Zrenjanina, iako tamo nisam bio. Potpukovnik Živanović, koji je vodio Stajićevo, u to je vrijeme bio glavni i u Sremskoj Mitrovici, a rekao bih da je kontrolirao i ostale logore.
Pretpostavljam da ste s tim ljudima o kojima govorite razgovarali i pitali ih zašto to rade. Što su vam na to odgovarali?
Razgovarao sam s ljudima iz Vojnog istražnog zatvora u Beogradu. Jedan od njih zvao se Radivoje Gudalović. Bio je prisutan i u Begejcima i u Stajićevu. Bio je kapetan prve klase, a po prirodi takav da su mu iz službe davali osjetljive predmete, koje je obrađivao točno onako kako su oni željeli, na njihovo zadovoljstvo. U maltretiranjima i mučenjima zarobljenika po logorima sudjelovali su i domaći civili. Jednom je upao jak, visok čovjek, košarkaš iz Zrenjanina, i tražio da ga puste pet minuta među zarobljenike kako bi namirio dugove. Jezive stvari su se događale.
S obzirom na sve što znate i o čemu govorite, a ovo je naš treći intervju, jesu li vas ikada kontaktirale hrvatske institucije?
Ne.
Posljednjih dana aktualna je priča u vezi s dvoranom SPENS u Novom Sadu, koja je, prema tvrdnjama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, nakon okupacije Vukovara služila kao logor. Jeste li vi imali ikakvih informacija o tome?
Nisam. Moguće je da su ljudi bili tamo privremeno zadržavani i potom poslani u logore o kojima vam govorim, ali ne mogu to potvrditi. Pitanje je koliko je bilo grupa koje su dovodili. Ja sam jednom imao grupu od sedamdeset logoraša, i od svakog sam uzeo detaljnu izjavu o njegovu slučaju, o tome gdje su, kada i kako pali zarobljeni, kamo su ih vodili i gdje su ih držali, i gdje su na kraju odredili da ostanu kao logoraši, odnosno privremeni zatvorenici. Zapamtio bih da mi je netko spominjao SPENS, ali naglašavam da je moguće je kako su ljudi tamo bili privremeno zadržavani, samo ja za to nemam potvrdu.
Nataša Kandić poručila je kako "ima ozbiljnih indicija da je SPENS služio kao mjesto filtriranja zarobljenih hrvatskih državljana. Navode se svjedočenja o batinanjima, primjerice prilikom pojedinačnog odlaska na WC. Na potezu je Ministarstvo obrane Srbije da otvori arhivu JNA i utvrdi je li bilo nečovječnog postupanja prema zarobljenim Hrvatima, što je zabranjeno Ženevskim konvencijama. Svjedočenja upućuju da je SPENS korišten kao tranzitno mjesto, pa nema prostora za osporavanja." Ovo je citat njezine izjave, stoga možemo zaključiti kako je moguće, ako su ljudi tamo bili makar i nakratko zadržavani, da je netko doživio neku grozotu koje se u iskazima navode ili da je počinjen zločin?
Apsolutno. Oni su ubijali i prilikom hvatanja ljudi, i tijekom zarobljavanja, a mnoge su likvidirali i tijekom prijevoza.
Vlasti u Srbiji od 1991. naovamo negiraju postojanje logora i nazivaju ih sabirnim centrima, a ti logori su jedna od najizravnijih poveznica Srbije i JNA s agresijom na Hrvatsku?
To što vlasti tvrde su gluposti. Istina se ne može sakriti.
Rijetko, ali i tamo ih ima. Ludi sa savješču.