Netflixov film "Ne gledaj gore" nesporna je uspješnica bez obzira na to tko što o njemu mislio. Rijetko smo vidjeli da se toliko govorilo o nekom filmu kao o ovome, a da to nije zbog umjetničkih razloga, iako film vrvi sjajnim glumcima, pa i najvećim hollywoodskim zvijezdama poput Leonarda di Caprija i Jennifer Lawrence. Riječ je o nečemu drugom.
"Ne gledaj gore" razobličuje razloge zbog kojih smo se našli u situaciji da ljudi ne samo da imaju dvojbe ili naprosto odbijaju cijepiti se nego sumnjaju u postojanje virusa koji je uzrokovao ovu pandemiju. Razobličen je tu i dio medija, utjecaj društvenih mreža, političari, vojnici, pa i sami znanstvenici u onim trenucima kada dođu pod svjetlo reflektora. Sve to zajedno uvelike je narušilo povjerenje u ono što je u ovom trenutku najbitnije, a to je znanost.
No ima i onih koji u filmu vide i nešto drugo, a to je raskrinkavanje mitova zbog kojih je to povjerenje palo na razinu koja dopušta i uvjerenje u nepostojanje novog koronavirusa kao takvog. Gale Sinatra i Barbara K. Hofer, dvije američke znanstvenice, psihologinje, nabrojile su pet takvih mitova koje je film razotkrio.
Za ove dvije znanstvenice poanta filma upravo je to kako svakoj prirodnoj ili od čovjeka izazvanoj katastrofi prethodi ignoriranje znanosti. Ili čak izravno odbijanje njezinih zaključaka. Podsjećaju na pokretač radnje u filmu, a to je otkriće asteroida koji se kreće izravno prema Zemlji te može praktički izbrisati život na Zemlji.
Klimatske promjene
Leonardo di Caprio i Jennifer Lawrence, znanstvenici u filmu "Don't look up", susreću se s neočekivanom preprekom, odnosno nikoga od donositelja odluka ne uspijevaju uvjeriti da je opasnost stvarna i da treba reagirati odmah. Od tog trenutka kreće priča koja kroz satiru prikazuje reakcije političara, medija, pojedinaca, pa i znanstvenika kada se na temelju znanstvenih činjenica donesu neugodni zaključci.
Podsjetimo, komet su zapravo klimatske promjene gdje oni na poziciji moći odbijaju učiniti nešto kako bi se izbjegla katastrofa, a oni koji imaju interesa u takvom zbivanju mogu obmanuti javnost. Aluzija je tu, sjećamo se jako dobro, na današnje megatajkune koji znanstvena istraživanja koriste u jako profitabilne svrhe. Konačno, ako smo već kao pojedinci bespomoćni u odnosu na komet, onda barem svatko za sebe može nešto učiniti kako bi se umanjio utjecaj klimatskih promjena.
Svrha teksta ovih znanstvenica na utjecajnom The Conversationu upoznavanje je ljudi koji su voljni djelovati s mitovima kojima ih se skreće s te staze i tjera na nerealne i bizarne sumnje. Tekst s pet istaknutih mitova zapravo je sukus knjige koju su dvije znanstvenice napisale lani, a koja se zove "Science Denial: Why It Happens and What to Do About it", odnosno "Negacija znanosti: zašto se događa i što u vezi s tim učiniti".
Kao prvi mit istaknule su onaj da ne možemo ili ne bismo trebali poduzimati ništa ako znanost nije 100 posto sigurna u ono što tvrdi. Najplastičniji je primjer toga predsjednica Orlean iz filma, glumi je Meryl Streep, čije je prvo pitanje koje postavlja znanstvenicima nakon što joj objasne što se događa – koliko ste u to sigurni.
Oni odgovaraju da je vjerojatnost 99,78 posto i bilo bi logično zaključiti kako je šansa da se katastrofa ne dogodi otprilike toliko velika kolika je šansa da se gruda snijega održi u Sahari. No odgovor njezina šefa kabineta, koji joj je inače i sin, glasi – odlično, nije 100 posto! Ni objašnjenje državnog znanstvenika iz NASA-e da znanstvenici nikada ne vole nešto tvrditi sa 100-postotnom sigurnošću nije dovoljno.
Slično je s cijepljenjem, jedan od češćih argumenata s njim u vezi jest njegova efikasnost, naime nekima ni 90-postotna učinkovitost ne ulijeva sigurnost, a zaboravlja se da cjepivo za gripu ima efikasnost tek oko 50 posto pa rijetko čujemo da netko s njim ima problem. Dvije znanstvenice ističu kako je upravo oklijevanje da se nešto tvrdi sa 100-postotnom sigurnošću jedna od snaga znanosti. Čak i kada svi dokazi upućuju na jednu mogućnost, istraživanje se nastavlja kako bi se doznalo još više.
Istodobno se prepoznaju ti neoborivi dokazi i prema njima se djeluje. Kao konkretan dokaz navode se klimatske promjene koje su uzrokovane ljudskom aktivnošću, prije svega potrošnjom fosilnih goriva, što se pokazuje točnim već niz godina. Kada političari zauzmu stav "čekaj da vidimo" prema klimatskim promjenama, sugerirajući kako im je potrebno još dokaza prije nego što počnu djelovati, riječ je zapravo o obliku negiranja znanosti.
Drugi mit je onaj prema kojem je uznemirujuća stvarnost koju predstavljaju znanstvenici preteška da bi je šira javnost prihvatila. Upravo naslov filma, "Ne gledaj gore", opisuje tu psihološku pretpostavku te upozorava kako ima političara koji je koriste za nedjelovanje dok promoviraju vlastite interese. Podsjetimo, kada postaje izvjesno da dolazi nebesko tijelo koje će udariti u Zemlju, kada je gotovo vidljivo golim okom, politika to počinje negirati radi smirivanja javnosti.
Naprosto nemojte tražiti komet, vjerojatno ga i nema, poručuju. I onda ispada da je javnosti tako lakše, ljudi se osjećaju ugodnije nego kada razmišljaju o katastrofi, nema tjeskobe. Umjesto da se kvalitetnije informiraju i razgovaraju o mogućem lošem ishodu. Ako to ne čine, tjeskoba će se smanjiti, ali i napori da se rizici, primjerice, od klimatskih promjena, doista smanje. Čini se, ipak, da je većina ljudi sklonija djelovanju u svrhu sprečavanja nego nedjelovanju radi vlastitog mira, barem prema lanjskoj studiji koju dvije znanstvenice navode.
Tu je i jedan dosta opasan i uobičajen mit, a to je da i ne moramo djelovati jer će nas sigurno spasiti tehnologija koja je danas toliko moćna. Mogli bismo reći da je riječ o motiviranom rasuđivanju jer ljudi žele vjerovati u ishod koji priželjkuju umjesto da se suoče sa stvarnošću pa traže različite argumente koji će potvrditi njihov stav.
A upravo je to povjerenje da će jedno tehnološko rješenje poput izdvajanja ugljika riješiti problem klimatskih promjena bez potrebe za promjenom politike, načina života i praksi biti efikasnije od rješenja temeljenih na stvarnosti. Tehnologija, tvrde znanstvenice, može pomoći da se smanji naš utjecaj na klimu, no znanost ipak dvoji hoće li se takav napredak dogoditi dovoljno brzo. Polaganje nade u takva rješenja odvraća pozornost od potrebe unošenja značajnih promjena u način na koji radimo, živimo se i igramo te je također jedan oblik negiranja znanosti.
I sada ono što je najopasnije, možda zaista pogubno. A to je stav da je ekonomija važnija od bilo čega, uključujući nadolazeće krize koje znanost predviđa. Svakako je točno da će usporavanje klimatskih promjena biti skupo, no nepoduzimanje ima i dodatne velike troškove, u životima i izgubljenoj materijalnoj vrijednosti. Hofer i Sinatra podsjećaju kako je u zadnjem velikom požaru u gradu Boulderu u Coloradu uništeno gotovo tisuću domova.
U studiji kalifornijskih požara 2018. godine, koja je bila suha i vruća poput lanjske godine, istaknut je primjer gradića Paradisea u kojem je ukupno procijenjena šteta iznosila čak 148,5 milijardi dolara kada se u troškove uračunaju zdravstvo i gospodarska disrupcija. Nepobitno je da je Paradise često teško pogođen požarima, do sada je gorio čak tri puta. Oni koji tvrde da je prevencija takvih događaja preskupa u zabludi su jer ne vide troškove nečinjenja.
Što možemo učiniti
I na kraju mit o tome da bi naše djelovanje uvijek moralo biti usklađeno s našim društvenim krugom. Autorice podsjećaju kako živimo u politički polariziranim društvima u kojima pojedinac dolazi pod pritisak kako bi donio odluke temeljene na uvjerenjima koja gaji njegov krug. Kada se o znanosti radi, to može imati dalekosežne posljedice, što je vidljivo u ovoj pandemiji.
Iako je od bolesti COVID-19 preminuo veliki broj ljudi, i dalje postoje snažne društvene grupacije koje aktivno obeshrabruju ljude po pitanju cijepljenja ili poduzimanja drugih mjera kojima bi se mogli zaštititi. Virus ne razlikuje političku pripadnost kao ni klimatske promjene. A one pogađaju svakoga na negativan način, bez obzira na to u kojem se društvenom krugu kretao.
Hofer i Sinatra podsjećaju na očitu činjenicu da ni klimatske promjene ni novi koronavirus ne donose konačno uništenje kao što je slučaj s nebeskim tijelom iz filma, već ljudi mogu prilagoditi svoje navike kako bi smanjili emisije ugljika i pritisnuli svoje lidere u vladama, korporacijama i industriji da počnu nešto poduzimati, bilo da se radi o prestanku korištenja fosilnih goriva, bilo da se počne koristiti čistu energiju, bilo da se radi o promjeni poljoprivrednih praksi kako bi se smanjile emisije.
To su samo neki od koraka koje može poduzeti pojedinac, a vrijede i za propagatore znanosti, nastavnike, kreatore politika, pojedince. Svatko bi trebao provjeriti vlastitu motivaciju, poručuju, kao i uvjerenja o klimatskim promjenama te ostaviti otvoren um za znanstvene dokaze.
Nastavnici mogu uputiti svoje učenike kako doći do izvora znanstvene informacije i procijeniti je. Komunikatori znanosti mogu objasniti javnosti ne samo što sve znanstvenici znaju nego i kako su došli do tih znanja. Kreatori politika svoje odluke trebali bi donositi na temelju znanstvenih dokaza.
Svakako je temelj svih tih aktivnosti dobra informiranost, pri čemu je potrebno informirati se iz izvora koji se nalaze izvan našeg društvenog kruga, izaći iz njega, poslušati i popričati s drugima. Doista treba pogledati gore, poručuju ove dvije znanstvenice.
>> VIDEO Novo označavanje roka trajanja hrane: Riža, kava, čajevi... bez oznaka trajnosti na pakiranju?
Bože kako ste plitki...