Ljudi uza sindikat jer misle da je Vlada nepravedna

Sindikati su na pragu svoje velike pobjede i još većeg poraza. Prema raspoloženju koje zasad prevladava na Markovu trgu, Vlada će mijenjati Zakon o radu čak i kada (malo tko vjeruje ako) sindikati skupe 10 posto potpisa za referendum o radničkim pravima. Promjena zakona trebala bi se dogoditi do početka ljeta, a referendum na jesen. U međuvremenu, sindikati su sa svog velikog “svesindikalnog sabora” uveli u igru i organizaciju generalnog štrajka pa situacija nadrasta klasičan interesni spor socijalnih partnera. Svjesna je toga i Vlada pa često ipak nudi pregovore.

Zvonimir Galić, dr. psihologije rada, kaže da istraživanja javnog mnijenja potvrđuju kako građani nisu zadovoljni stanjem u zemlji. Smanjuju se plaće, ukidaju stečena prava, životni standard sve je lošiji.

– Doživljaj da je situacija nepovoljna sam po sebi ne donosi kolektivne akcije kao što su, primjerice, potpisivanje peticije za referendum ili kolektivni štrajk. Da bi se ljudi pokrenuli, nužno je da doživljaj nepovoljne situacije slijedi i percepcija kako je ona uzrokovana nepravednim postupcima. Ovdje je riječ o nepravednim postupcima Vlade i doživljaju građana da je teret krize neravnomjerno raspoređen – smatra dr. Galić.

Dugogodišnjoj prvoj Vladinoj pregovaračici sa sindikatima, pravnici Veri Babić žao je što je Vlada u defenzivi, pogotovo što je stručna javnost na njezinoj strani.

– Činjenica je da postoji pravna praznina kad je riječ o isteklim kolektivnim ugovorima i trebalo ju je riješiti i prije. Upozoravali smo na to bivšeg premijera Sanadera, ali on nije prihvaćao sugestije. Tada se vodila servilna politika prema sindikatima. Sadašnje rješenje o kolektivnim ugovorima nije dobro ni za koga i donijelo je salonski sindikalizam. Predložene promjene posve su logične s pozicije struke jer kolektivne ugovore ne treba gledati izvan konteksta ugovornih odnosa, ne postoji ugovorno pravo apsolutnog trajanja. To je stupidno rješenje pa mi je žao što Vlada nije objasnila kontekst te se dovela u defenzivu, komentira Vera Babić, koja se i povukla iz Vlade dobrim dijelom i zbog toga jer nisu prihvaćene njezine sugestije.

– Referendum neće ništa riješiti, potrošit će se 100 milijuna kuna, a ništa se neće dobiti. Vjerujem da neće biti potrebna odziva građana na referendum (51 posto) ni zadovoljavajućeg rješenja. Sindikati imaju niz načina da poslodavca pritisnu na sklapanje kolektivnog ugovora, uključivo i štrajk, kaže Vera Babić.

Sociolog Dragan Bagić upozorava da bi uspjeh prikupljanja potpisa za raspisivanje mogao biti važan događaj, bez obzira na krajnji ishod referenduma. Gotovo je nemoguće, kaže D. Bagić, da referendum uspije ako se primjenjuju pravila iz starog Ustava – kako tvrdi gospodin Šeks da bi trebalo. Prikupe li sindikati 10% potpisa, bio bi to jedan od najvećih angažmana građana protiv odluka politike od osamostaljenja, usporediv s prosvjedom podrške Radiju 101 i peticijom koju su sindikati organizirali 1992. godine pod nazivom “Zahtjevi hrvatskog radništva Saboru i Vladi RH”, kada je prikupljeno oko 350.000 potpisa, ali u ratnim okolnostima.

Vlast u panici

– Taj događaj sigurno bi bio velik pritisak na Vladu i vladajuću koaliciju. To nipošto ne znači da bi bilo prijevremenih izbora, ali bi psihološki utjecalo na manevarski prostor Vlade, pogotovu prema sindikatima, ali i svim drugim društvenim i interesnim skupinama. Vlada bi bila još manje sposobna i hrabra u provođenju strukturnih reformi i rezova u javnoj potrošnji. Takva bi situacija gotovo sigurno onemogućila otpuštanja u javnom sektoru bez suglasnosti sindikata. Određena doza panike među vladajućima već se osjeti. Do koje razine može doći i koje posljedice imati, teško je predvidjeti, upozorava dr. Bagić.

Opisujući dosege spora s Vladom, sindikalac Krešimir Sever slikovito kaže da “medvjeda treba i u jamu ubaciti kad ga već dotjeraš do nje”. On ne sumnja u to da će prikupiti potreban broj potpisa do iduće srijede, a vodstvo sindikata provest će izjašnjavanje među zaposlenima i o generalnom štrajku jer ih na to obvezuje odluka delegata “svesindikalnog sabora”. – Štrajk bi bio mnogo šire postavljen, prožet gospodarskim i socijalnim stanjem u zemlji – priznaje Sever. Kad bi bio, još se ne zna.

Opći štrajk upitan

– Upitno je može li se u Hrvatskoj organizirati zakonit opći štrajk. Zakon o radu ne poznaje takvu kategoriju te predviđa točno određene razloge zbog kojih se štrajk može organizirati. ZOR ne predviđa štrajk zbog nezadovoljstva nekom odlukom Vlade, odnosno zakonskog rješenja. Štrajk se može organizirati samo zbog interesnih i pravnih sukoba, a koji su vezani uz kolektivno pregovaranje. Neka vrsta općeg štrajka mogla bi se organizirati samo tako da jedna skupina zaposlenika proglasi štrajk u sklopu pregovora sa svojim poslodavcem, a da svi drugi sindikati organiziraju štrajk solidarnosti s tom skupinom. Riječ je o dosta složenim procedurama i preduvjetima koji se moraju ostvariti, pri tome bi sindikati doista morali biti vrlo organizirani, a radnici vrlo motivirani jer poslodavci nisu obvezni platiti radnicima dane provedene u štrajku. Sumnjam da naši sindikati imaju dovoljno velike štrajkaške fondove da bi mogli organizirati nešto nalik na to, kaže dr. Dragan Bagić. Smatra da su izgledniji masovniji prosvjedi u većim gradovima RH, koji mogu trajati najviše nekoliko sati.