U vremenu kad mladima razgovorni jezik (a on je najživlji primjer usmene komunikacije), dakle i njihove "vrijednosti", diktira jutjuberska glava iz zahoda koja skibidimastično i sigmasto prokazuje potpuni raspad vrijednosnoga sustava u odnosu na humanističko i holističko biće kakvo bi čovjek trebao biti, željno istinskoga napretka, kulture, slobode i mira – unatoč mnogim hvalevrijednim projektima za poticanje čitanja (Rođeni za čitanje Ministarstva kulture i medija RH koji vodi Maja Zrnčić, pa Ruksak pun kulture, zatim Čitanjem do zvijezda i drugi) – postavljati pitanje zašto ne uspijevamo odgojiti naraštaje čitatelja možda je bespredmetno. Mi nemamo "katedralu knjiga" kao u Londonu niti imamo naviku čitati knjige vozeći se javnim prijevozom.
Sve se više pretvaramo u naciju nečitatelja. No od čitanja ne smijemo odustati želimo li opstati kao civilizirana bića. Sjetimo se da i školski kurikul hrvatskoga jezika čitanje vidi kao djelatnost s trostrukom ulogom: javnom, obrazovnu i privatnom, kojoj pripada i čitanje za zabavu, iz užitka, a lektira je sve što čitamo, ne samo onaj obvezni popis knjiga koji učenici dobivaju u školi.
Učenici u dogovoru s profesorima dopunjuju taj popis pa se tijekom nastavne godine koja se proteže na 10 mjeseci pročita oko šest do sedam djela (negdje i deset, ovisno o profesorskom entuzijazmu, no to nije obvezno). Sve te knjige zajedno teško da imaju stranica koliko sedmi dio serijala o Harryju Potteru J. K. Rowling, a bilo je nekada djece koja su pročitala svih sedam dijelova. Danas je i njih sve manje. Mogli bismo sad raspravljati zašto je svojedobno priča o malom čarobnjaku koji živi ispod stepenica u kući svoje bezjačke tete stekla svjetsku popularnost i golemo bogatstvo na spisateljičinu računu, ali važnije je pitanje kako danas djecu u Hrvatskoj zainteresirati za istinsku dobrobit njih samih.
Jer čitanje je lijek, hrana duši. Vrijednost knjige od barem 200 stranica vezanoga teksta koju bi dijete osnovnoškolske dobi pročitalo veća je i važnija od svih mnogih modernih radionica i digitalnih izama suvremenoga odrastanja zajedno. Naime, čitanje je napor jer ljudski mozak nije programiran za čitanje, treba ga kondicionirati (to je teško), a za veliku većinu gotovo da i nije užitak. Za čitanje treba koncentracija (čega je, sudeći prema podatku od 4000 odgoda upisa u prvi razred, sve manje) i treba vrijeme. Napor (koji nam je neugodan) i vrijeme (koje nam treba za ugodu) kombinacija je koja vrlo jasno uzrokuje izbjegavanje čitanja.
Čitanje za školu prvo bi trebalo biti čitanje za sebe da bi se ono uistinu moglo nazvati učinkovitim. Mora postojati način da se knjiga otvori čitatelju, da čitatelj nađe sebe u knjizi. Ovdje treba reći da postoje modusi kako učitelji predmetne nastave mogu potaknuti svoje učenike na čitanje (dakle, čitanje za školu), primjerice da se lektira ne piše, odnosno ne prepisuje, nego da se na temelju donesenih rukopisnih citata (koje će dijete vlastoručno prepisati na papire ili u neku vrstu slobodnog dnevnika čitanja), ili bez njih, uključuje u različite lektirne sudnice, okrugle stolove, rasprave, razredne kvizove, igre vrućih stolaca, scenske improvizacije.
Potom, da se na satu čitaju ulomci različitih poglavlja djela i o tome onda razgovara. I da se u svim tim razgovorima daje prigoda učenicima da pronađu sebe, svoje točke identifikacije, da uoče da se ono što se događa likovima moglo/može dogoditi i njima jer nema književnoga djela koje se negdje nečim ne poklapa s univerzalnim vrijednostima ljudskoga života. Vrlo je vrijedno imati sate predstavljanja svoje najdraže lektire (knjiga koja je učeniku najdraža, mora odgovarati njegovoj kronološkoj/razvojnoj dobi i ne smije biti s popisa već zajednički pročitanih knjiga). I ono što je iznimno važno: humor. Smijeh oslobađa, obnavlja, osnažuje. Smijeh je lijek. Čitati duhovitu literaturu i pritom razumjeti da je duhovita otvara put do pravoga čitatelja.
Čitanje u obitelji
No dug je put do toga. Djeca, osim što premalo čitaju, još manje (suvislo) govore, a o slušanju, koje je prva i najvažnija jezična djelatnost, da i ne govorimo. I koliko god se profesori hrvatskoga jezika i knjižničari u školama trudili, ako u najranijoj dobi nisu dobili "input" i naviku čitanja, teško će biti pomaka. Danas djeci objašnjavamo da je čitanje važno. Objašnjavamo.
Ali da su djeca odgajana uz knjigu, da s knjigama rastu, ništa im se ne bi trebalo objašnjavati jer bi to bilo usađeno kao navika i potrebno kao disanje. No takve je djece sve manje jer se, trčeći za karijerama i(li) rješavajući egzistencijalna pitanja, roditelji sve manje istinski posvećuju životu s djecom, koja tako brzo odrastu, a izgubljeno vrijeme ne možete nadoknaditi.
Zato treba odgajati ponajprije roditelje da čitaju sa svojom djecom od najranije dobi, treba stvoriti ozračje u kojem će knjižnice i knjižare biti posjećenije od videoigraonica ili, ne daj, Bože, kockarnica, a druženje s knjigom shvatiti kao formativno putovanje svake pojedinačne osobe. Ozračje u kojemu će dijete, bombardirano vizualnim hipersenzacijama najmodernijih videoigara, znati reći dosta kompjutoru i igraćim konzolama, sjesti u svoj kutak za čitanje (da, svi bismo trebali imati mjesto za čitanje!) i otputovati u svijet koji mu nudi dobra knjiga.