Nakon što je Drugi svjetski rat završio, rat na papiru tek je počinjao. U Hrvatskoj, tada dijelu nove socijalističke Jugoslavije, nije bilo dovoljno da je oružje utihnulo. Vlast je osjećala da se mora obračunati s "unutarnjim neprijateljima", onima koji su surađivali s okupatorom ili jednostavno nisu bili dovoljno oduševljeni novim režimom. Tako su stvoreni sudovi za zaštitu nacionalne časti.
Pojam "časti" bio je toliko širok i neodređen da je mogao značiti sve i ništa, a vlast je to znala iskoristiti. Sudovi su temeljeni na sličnim sudovima u Sovjetskom Savezu, i kao i tamo, postali su sredstvo da se obračuna sa svima koji nisu "plesali kako je partija svirala".
Sud za zaštitu nacionalne časti bio je, dakle, nadležan za bilo kakvo političko djelovanje, umjetničko djelovanje, privredno, ekonomsko, administrativno, odnosno sve ono što se nije moglo svrstati pod ratni zločin. Najopasnija odredba u njihovom pravnom okviru bila je svako djelovanje koje je išlo za time da pomogne neprijatelju i okupatoru. Taj članak poznat je kao "otvorena klauzula", koja je omogućavala kažnjavanje bilo koga, za bilo što.
Postavlja se pitanje zašto je osnovan poseban sud kad su već postojali vojni i redovni sudovi? Zato što je ovaj imao široku nadležnost i pokrivao je sve ono što se nije moglo nazvati ratnim zločinom. Odnosno, bilo kakvo političko djelovanje, umjetničko djelovanje, privredno, ekonomsko, administrativno. Ono što čini ovaj sud posebno okrutnim nije samo broj presuda, nego vrsta kazni. Iako nisu nužno podrazumijevale smaknuće, bile su društveno smrtonosne jer su podrazumijevale gubitak nacionalne časti.
- Kada govorimo o gubitku nacionalne časti, to je značilo da je osoba izgubila pravo na obavljanje bilo kakvih javnih funkcija i ono što je bilo najznačajnije - izgubila je pravo glasa – objašnjava dr. sc. Grahek Ravančić.
Dakle, mogli ste izgubiti pravo glasa, biti protjerani iz grada, lišeni imovine ili prisiljeni na rad. Drugim riječima, postajete duh u vlastitom društvu. Ne možete raditi, govoriti u javnosti, glasati, a često ni imati svoju imovinu.
Suđenje bez suca
Poslijeratno sudstvo u Jugoslaviji nije bilo sudstvo kakvo danas poznajemo. Bilo je to tek novoformirano tijelo vlasti, sa zadatkom da štiti, ali ne pojedinca, već državu, partiju i „tekovine NOB-a“. Kako kaže dr. sc. Grahek Ravančić:
- Poslijeratno sudstvo u Jugoslaviji bilo je u svom nastanku i ono je temeljeno na jedinstvu vlasti. Vrijedi napomenuti da je ono bilo narodno sudstvo. To znači da članovi suda nisu nužno morali biti pravnici – naglašava dr. sc. Grahek Ravančić.
Suci su, dakle, dolazili iz svih slojeva naroda, a jedino pravilo bilo je da svi podržavaju ideje komunističke partije, objašnjava dr. sc. Grahek Ravančić. Dakle, mogli ste završiti pred sudom koji vas sudi, a da vam presudu donese listonoša, domaćica ili kuhar. Sudovi su, kako objašnjava naša sugovornica, morali imati članove iz svih slojeva društva jer se smatralo da će ljudi iz naroda najbolje znati procijeniti krivicu.
Čak i način prijave bio je pravno upitan – prijave su mogli podnijeti svi, od javnog tužitelja i OZNE, do običnih pojedinaca. Ako je prijava stigla od vlasti, nije se ni provjeravala. No tu nije kraj. Zakoni po kojima su sudili, napisani su u hodu.
- Sve što je bilo važeće i bilo je u sukobu s tekovinama NOB-a, to je presječeno - kaže dr. sc. Grahek Ravančić.
U praksi, to je značilo da pravna pravila nisu vrijedila, a novi zakoni su se mijenjali prema potrebi.
Linč u sudnici, spektakl u novinama
Vlast je pazila da narod zna što se događa. Kroz novine, osobito Vjesnik i Slobodnu Dalmaciju, redovito su objavljivani veliki naslovi i članci o radu sudova. Suđenja su najavljivana bombastičnim naslovima, a optuženi opisivani najpogrdnijim riječima.
- Propaganda je bila iznimno jaka. Suđenja, pogotovo ona prva, prenošena su u novinama u detalje - navodi dr. sc. Grahek Ravančić.
U sudnici je vladala prava atmosfera linča: publika bi dobacivala optuženima, a sve to bi se prenosilo u novinama do najsitnijeg detalja. U samo četiri i pol mjeseca, sudovi za zaštitu nacionalne časti donijeli su oko 3000 presuda u Hrvatskoj, a u Beogradu je samo na Sveučilištu 370 ljudi isključeno s posla, dok je u Zagrebu brojka iznosila 35.
- Nekakvom brzom računicom dolazimo do minimalno deset tisuća presuda za zaštitu nacionalne časti, što je, osobno smatram, u nekakvih 4 – 5 mjeseci rada, iznimno visoka brojka – navodi dr. sc. Grahek Ravančić.
Cilj je bio obračun, ne istina
Sudovi su ugašeni brzo, ali ne zato što su vlasti zaključile da su pretjerale, nego jer su poslužili svrsi. Stvar je u tome da je vlast znala kako sudovi neće moći trajati zauvijek, a njihov jedini cilj bio je brz obračun, što je ministar pravosuđa otvoreno i priznao. Do studenog 1945. ciljevi su ostvareni: 7% ljudi izgubilo je pravo glasa, imovina je prešla u ruke države, intelektualci i "nepoćudni" eliminirani su iz javnog života. Kada su počele stizati žalbe i postalo je jasno da će to sve dugoročno biti pravna sramota, sudove su ugasili. Također, amnestija je postojala, ali je bila ograničena.
- Amnestija nije ubrajala konfiskaciju imovine, gubitak nacionalne časti, ni novčane kazne ili izgon – objašnjava dr. sc. Grahek Ravančić.
Dakle, oprost bez povrata onoga što je oduzeto.
Postavlja se pitanje je li sud postigao svoj cilj? Ironično, ali prema mjerilima vlasti, odnosno ministra i javnog tužitelja koji u konačnici nisu bili zadovoljni brojkama, cilj je postignut djelomično. Ipak, jedno je sigurno, a to je da se posljedice tog sustava još uvijek osjećaju. Brojne obitelji i danas vode pravne bitke kako bi "skinule ljagu" s prezimena i pokušale vratiti imovinu. Mnogi postupci poništeni su 1990-ih, ali pravda, kako znamo, ne briše ni vrijeme ni rane.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.