Kriminalcima domovnica, Damaški ne

Od 1991. do 2004. oko 7000 stranaca dobilo je status hrvatskih državljana suprotno člancima Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ta je populacija veličine Đurđevca, u proteklih 13 godina diskrecijskim odlukama ministara unutarnjih poslova koji su u to vrijeme obnašali dužnost dobila domovnicu, osobnu iskaznicu, putovnicu i biračko pravo u Republici Hrvatskoj. Na zahtjev svojih stranačkih kolega, čelnici MUP-a proglasili su ih osobama osobito važnima za hrvatske nacionalne interese.
Većina ih danas u Hrvatskoj živi životom uzoritih premda anonimnih građana.

(Pre)spore provjere
Ipak, sastav toga uzorka otkriva i paradoksalnu činjenicu koja se zataškava pred hrvatskom javnošću: među tih 7000 ljudi više je od 250 stranaca kojima je dano hrvatsko državljanstvo, a u policijskim su evidencijama zavedeni kao šverceri, ucjenjivači, narkodileri, nasilnici, lopovi, čak ubojice. Potječu iz Srbije, BiH, Nizozemske, Rusije, Slovačke, Kosova, Latinske Amerike, Kine.
Doduše, Večernji list ne raspolaže službenim statističkim podacima. Kako su brojke i imena naturaliziranih kriminalaca prikupljeni iz neslužbenih izvora, Večernji list već nekoliko mjeseci bez uspjeha moli očitovanje Zlatka Mehuna, aktualnog glasnogovornika MUP-a.
 Provjera koju tražite ide veoma sporo  objašnjavao je Mehun barem desetak puta premda je dobio samo dvadesetak imena koja se nalaze i u knjigama hrvatskih državljana i u kriminalnim dosjeima.
 Na prvi se pogled čini da je vaša statistika točna. Ali provjera još nije gotova  rekao je Mehun prošloga tjedna.

Odbijenica
Edo Maajka, uzor domaće hip-hop scene, nema hrvatsko državljanstvo. Kakoje kazao nedavno u emisiji HTV-a "Nedeljom u 2", od MUP-a je prije desetak godina dobio odbijenicu s obrazloženjem da je, za razliku od 7000 ostalih stranaca, "irelevantan za Republiku Hrvatsku". U to doba bio je tinejdžer koji je bježao od međunacionalnih klanja u svojoj domovini. Budući da zaštitnici tzv. nacionalnog interesa nisu imali sluha za rock-talente, osobito kada je rijač o Bošnjaku iz Brčkog, buduća hrvatska zvijezda bila je osuđena na poziciju neželjena bosanskog izbjeglice
 Tada mi je hrvatsko državljanstvo bilo životno važno, uglavnom zbog školovanja. Danas bih ga mogao dobiti po različitim osnovama. Zato me ta tema više ne zanima  kazao je za Večernji list.
No, statistički pregled inokriminalaca koji su proglašeni ljudima od nacionalnog interesa za hrvatsku državu sadrži još jedan apsurd: preporuke za njihovo državljanstvo najčešće su stizale iz sektora tzv. nacionalne sigurnosti: Ministarstva obrane, SIS-a, MUP-a i SZUP-a. Na zahtjev MORH-a i vojne protuobavještajne službe, ministri unutarnjih poslova osigurali su državljanstvo za 118 stranaca iz MUP-ovih kriminalističkih anala. Njih 59 istu su povlasticu stekli i uz preporuku MUP-a i SZUP-a. Tako brojke svjedoče da je državni aparat Republike Hrvatske najviše nagrađivao one s kojima je tobože ratovao do istrebljenja.

Hase Keserović stekao je hrvatsko državljanstvo diskrecijskom odlukom jednog od bivših ministara unutarnjih poslova iz redova HDZ-a. U svibnju 2003. postao je junak crnih kronika kad je nepoznati bombaš demolirao njegov automobil i obiteljsku kuću.
Irfan Zjakić upisan je u knjigu hrvatskih državljana uz napomenu da je stranac iz zapadne Bosne. Danas je vlasnik zagrebačkog kafića Nec koji je često poprište zagonetnih fizičkih okršaja.
Jusuf Delić Ibukić osumnjičen je 1997. za sudjelovanje u atentatu na Fikreta Abdića. Tijekom suđenja u Rijeci oslobođen je optužbe. No, nekoliko godina prije dobio je hrvatsko državljanstvo uz preporuku nepoznatog dužnosnika iz Ministarstva vanjskih poslova.
Semir Bošnjić, hosovac koji je sudjelovao u zlostavljanju muslimanskih zatočenika u logoru Helidrom, dobio je domovnicu na zahtjev Ministarstva obrane. Godine 1999. pripreman je za svjedoka optužbe protiv Mladena Naletilića Tute.

Premda je u njegovu razdoblju MUP izdao više od milijun rješenja o hrvatskom državljanstvu, Ivan Jarnjak, ministar unutarnjih poslova do 1996. godine, tvrdi kako je u njegovu mandatu vrlo malo stranaca dobilo domovnice prema članku 12. Otad je prošlo mnogo vremena i više se ne mogu sjetiti koliko sam puta upotrijebio svoje diskrecijsko pravo. No siguran sam da to nije velika brojka. Katkad su rješenja poptisivali i moji pomoćnici. Takva državljanstva davana su na osnovu nečijih preporuka, ministarstva vanjskih poslova, Ureda predsjednika ili ministarstva obrane. O svakom od njih postoji dokumentacija. Bile su to uglavnom osobe iz bivše Jugoslavije. U tim ratnim uvjetima mnogi su došli bez ikakvih dokumenata pa im je hrvatska putovnica trebala samo za prolazak prema zemljama zapada. Ako je netko preporučio kriminalca za hrvatsko državljanstvo, to se i danas lako ustanovi.