Bezvremenska je poruka Ive Pilara zapisana još davne 1915. godine: „Činjenice imaju to neugodno svojstvo da postoje i dalje bez obzira na to priznaje li ih se ili ne“. Upravo su ta „neugodna svojstva“ u svjetlu južnoslavenske ideologije zadavala muke jugoslavenskoj historiografiji pri pokušajima razmatranja odnosa Hrvata i Srba u vremenu Prvoga sv jetskog rata. Iz tog je razloga jugoslavenski historiografski opus naveliko zaobilazio ozbiljnije razmatranje tih odnosa, predstavljajući samo one činjenice i teze koje su išle u prilog održavanju jugoslavenske zajednice.
Jedna od takvih teza bila je i ona o „borbi Germana protiv Slavena“ koja je zasnovana na popularnoj tezi „Drang nach Osten“, odnosno njemačkom prodoru na Istok, a koja je ušla u historiografske anale ne obazirući se na „neugodno svojstvo“ činjenice da su rame uz rame germanskih vojnika stajali i Bugari, Poljaci, Slovenci, Hrvati pa i dio Srba. Zar su se svi ti slavenski narodi na strani Germana zapravo borili sami protiv sebe? Tko se uz koga i zašto borio u Prvom svjetskom ratu historiografija bivše države nikada nije u cijelosti obradila jer bi ovo pitanje otvorilo Pandorinu kutiju u kojoj su bila potisnuta sva ona pitanja koja nisu išla u prilog političkoj ideologiji obiju Jugoslavija.
Možemo li biti tako kratkovidni pa povjerovati tezi da su se Hrvati zajedno sa Srbima iz Hrvatske i BiH u austrougarskim redovima borili i ginuli pod prisilom? Svjedočanstva o junačkim podvizima u borbi za Kralja i Do movinu u potpunosti opovrgavaju ovakve teze. Kao najpoznatiji primjer privrženosti hrvatskih vojnika kruni možemo navesti primjer proslavljene hrvatske 42. domobranske pješačke divizije, poznatije kao „Vražja divizija“. Njezini pripadnici svoju su slavu krvavo zaslužili na srpskom, galicijskom i talijanskom bojištu. Znamo li da su hrvatske zemlje u ratu imale oko 200.000 žrtava, onda se trebamo zapitati i kakav stav su prema Kraljevini Srbiji, kao protivničkoj strani, imale te nemale žrtve, ali i ne samo one, već i njihove obitelji, rođaci, prijatelji, pa i sami hrvatski Srbi koji su se borili na strani Austro-Ugarske. Historiografija ne poznaje činjenice koje bi svjedočile da su postrojbe C. i kr. snaga, popunjene srpskim mladićima iz nekadašnje Vojne Krajine, pružale ikakav otpor kada su 1914. godine krenule u rat protiv Srbije, već upravo suprotno.
O tome svjedoči događaj iz Bitke kod Mačkova kamena. Nakon što je zapovjedniku 4. užičkog puka dojadilo uzaludno prolijevanje krvi oko jednog položaja koji je čas bio u rukama jedne, čas u rukama druge strane, povikao je protivničkoj strani: „Predajte se, ne ginite ludo!“, na to mu je iz austrougarskih redova odgovorio jedan lički Srbin: „A gdje si ti vidio da se Srbi predaju?“
No, nisu ni svi Hrvati, a ni svi hrvatski Srbi, bili odani Dvojnoj Monarhiji. Hrvati su tijekom desetljeća koja su prethodila ratu bili politički razjedinjeni u Trojednoj Kraljevini s težnjom za ujedinjenjem s Hrvatima u Istri i BiH. Politički razjedinjeni raznim dezintegracijskim utjecajima koji su stizali iz pravca Rima, Beča, Budimpešte i Beograda, Hrvati su vodili međusobne političke okršaje koji su bili uvelike potpirivani iz navedenih prijestolnica, koje su, u cilju ostvarivanja svojih teritorijalnih pretenzija na hrvatske zemlje, vodile politiku „zavadi pa vladaj“. Iako je pitanje nacionalno-integracijskih procesa hrvatske nacije u historiografiji podrobno istraženo, teško možemo naići na rad koji se bavi problematikom dezintegracijskih procesa. Najopasniji dezintegracijski proces hrvatske nacije predstavljala je velikosrpska politika jer je ona, proglašavajući sve Hrvate Srbima, negirala i samo postojanje hrvatske nacije. Njezinim kasnijim uvijanjem u južnoslavensku ideologiju postala je još većom prijetnjom hrvatskom nacionalnom korpusu. Upravo je ta politika sijala sjeme razdora između Hrvata i Srba od polovice 19. stoljeća, koristeći srpsko stanovništvo naseljeno u Hrvatskoj i BiH u cilju ostvarivanja svojih teritorijalnih pretenzija. No ona sama predstavljala je tek instrument ruskih panslavističkih ambicija na Sredozemlju, zbog čega je i uživala njezinu svesrdnu pomoć.
I dok se u Dvojnoj Monarhiji, u cilju njezina očuvanja, nastojalo utišati nacionalne porive, takvi porivi doslovno su kipjeli preko njezinih istočnih granica. Hrvate je trebalo što je moguće više okrenuti protiv Beča i Budimpešte, a za što su im pak ove prijestolnice i same davale povoda svojim odnosom prema hrvatskim zemljama. O tome svjedoči i Ivo Pilar kada piše: „Ova mržnja protiv ‘Austrije’ uz strah pred Nijemcima, koji su Srbi lansirali krilaticom ‘Der Drang nach Osten’ i svakom prilikom Hrvatima najdrastičnijim bojama risali i ulijevali bile one uzde, kojima su Srbi komotno upravljali našom javnosti“. Beograd je nastojao privući mase kako bi ostvario svoje teritorijalne pretenzije ciljanom propagandom, kojom se iskorištavao nepovoljan položaj Hrvata u Monarhiji, a u drugu ruku obećavala neka bolja budućnost u zajedničkoj južnoslavenskoj državi.
Opasnost srpske politike u Hrvatskoj najbolje je došla do izražaja u političkoj trgovini političkih predstavnika hrvatskih Srba s banom Hédérvaryjem, kada su za podršku banu 1884. godine u Saboru bili izglasani „Srpski zakoni“, prema kojima je Pravoslavna crkva na području Banovine Hrvatske dobila pravo na samostalno školstvo, a Srbi dobili ekonomske i političke povlastice. Politička trgovina srpske politike pred kraj stoljeća nagrizala je političku scenu Dalmacije u kojoj je u želji za borbom protiv hrvatske političke misli stvorena Srpsko-autonomaška koalicija. U tome ih nije priječilo ni to što su obije koalicijske strane imale nepomirljive oprečnosti: autonomaši su zagovarali širenje Italije na istočne obale Jadrana, a Srpska stranka te je iste obale vidjela u sastavu Velike Srbije. Vidljivo je bilo da su eliminacija hrvatske političke misli i jačanje srpskog utjecaja predstavljali krajnji cilj srpske politike u hrvatskim zemljama.
Glavni protivnici srpske politike u Hrvatskoj bili su pripadnici Stranke prava, no njihova snaga naglo opada nakon smrti Ante Starčevića kada se stranka dijeli na dvije frakcije. Sve političke opcije imale su svoje časopise preko kojih su širili svoju propagandu među stanovništvom. Srpska strana nastojala je onemogućiti općehrvatske skupove gdje god je to mogla. Jedan od takvih primjera bila je i proslava otkrića Gundulićeva spomenika u Dubrovniku 1893. godine, kada je malo nedostajalo da ne dođe i do fizičkih obračuna između Hrvata i Srba koji su povicima „Slava srpskom pjesniku“ nastojali isprovocirati okupljene. Beč je promptno reagirao na polaganje vijenca koji je u Dubrovnik bio poslan u ime srpskog kral- ja, pa je u gotovo komičnoj situaciji dalmatinski namjesnik po hitnom nalogu iz Beča bio upućen iz Zadra u Dubrovnik na postavljanje vijenca u ime Cara. Jasno je da je Beč u vijencu kralja Aleksandra vidio određenu političku opasnost.
Ključan faktor u remećenju hrvatsko-srpskih odnosa predstavljala je Bosna i Hercegovina, zemlja koja je od 1878. godine stajala pod austrougarskom upravom. Tada su pravoslavci s 43,5 posto predstavljali većinsko stanovništvo u BiH zbog čega se ta zemlja našla na najjačem udaru velikosrpske politike. Iako su katolici predstavljali 18,1 posto stanovništva BiH, Hrvati su polagali povijesno pravo na BiH, a njezino ujedinjenje s Trojednom Kraljevinom doprinijelo bi jačem položaju Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji. O tome nam Ante Trumbić svjedoči: „Od okupacije su se Hrvati nadali, da će se Bosna i Hercegovina kao i Dalmacija morati najposlije sjediniti s Hrvatskom. To bi bez sumnje bilo doprinijelo da se ove zemlje, homogene po jeziku i po interesima, razviju kao jedna cjelina. Bio bi u njima nastao nov život i usporedo bi porasla i politička važnost ove grupe“.
BiH je kao ključan faktor za održanje i politički razvoj hrvatskog naroda unutar Monarhije vidio i Ivo Pilar: „Ograničen samo na Trojednicu, hrvatski narod može samo životariti, živjeti može samo onda, ako ima i Bosnu i Hercegovinu“. Južnoslavenska zajednica nametala se kao rješenje suprotstavljenih stavova dvaju naroda oko BiH, a južnoslavenska ideja uzimala je sve više maha, pa Pilar 1915. godine navodi da „većina hrvatskoga naroda stoji pod hipnozom srpsko-hrvatskog jedinstva“, zbog koje Srbi „mogu uz nešto truda voditi Hrvate kamo god hoće“. Srpski utjecaj na krilima južnoslavenske ideje ras- tao je i na hrvatskoj političkoj sceni. Premda se srpska politika u Hrvatskoj zalagala za ujedinjenje hrvatskih zemalja, ona nije predviđala ujedinjenje hrvatske nacije u sklopu Austro-Ugarske, već je radila na njezinu izdvajanju i pripajanju Kraljevini Srbiji.
Pucanj u Sarajevu 1914. godine prouzročio je lavinu protusrpskih prosvjeda koji su osim BiH zahvatili i Hrvatsku te veća središ ta cijele Monarhije. Noseći sliku ubijenog prijestolonasljednika, sudionici u prosvjedima uništavali su srpsku imovinu i crkve, a zabilježeni su i fizički obračuni kojih nije os tala pošteđena ni hrvatska prijestolnica. Uzimajući u obzir njihov opseg, teško možemo ustvrditi da su iza prosvjeda stajali isključivo pravaši, a još su manje uvjerljiva tumačenja da su one bile organizirane u bečkoj režiji. Ubojstvo prijestolonasljednika i njegove supruge iza kojeg je stajao bosanski Srbin označilo je vrhunac velikosrpskog prkosa, koji nije ni Hrvate ostavio ravnodušnima. Novinska izvješća opisivala su oduševljenje koje je nakon atentata zahvatilo cijelu Srbiju, ali i dio srpskog stanovništva izvan njezinih granica.
Dodatan poticaj srpskom zanosu proizlazio je iz činjenice da je atentat izvršen na godišnjicu Kosovske bitke. Atentat je u svakom slučaju najširu podršku imao među dijelom pravoslavnog stanovništva i dijelom Hrvata koji su se zanosili jugoslavenskom idejom. No, za pretpostaviti je da je ipak veći dio stanovništva Hrvatske i BiH prezirao čin atentata, na što nedvosmisleno upućuje njihovo vjerno služenje austro-ugarskoj kruni tijekom rata. Narod je bio vjeran kruni i nije podržavao južnoslavensku politiku koja je prouzročila rascjep između većine hrvatske inteligencije i naroda. U tom smislu Ivo Pilar ističe da je „narod bolje shvatio situaciju i ne odobrava avantirsku, katastrofalnu politiku većine hrvatske inteligencije, kojom je ona zakoračila s hrvatsko-srpskim narodnim jedinstvom. Narod neće podržavanja fantazije, nego hoće svoje realne interese, a te smatra bolje osiguranim u okviru Monarhije“.
Iskazi atentatora za organizaciju atentata optuživali su majora Milana Pribičevića, brata poznatog hrvatskog političara Svetozara Pribičevića, vođe Hrvatsko-srpske koalicije i zagovornika jugoslavenstva koji je isticao da su Hrvati i Srbi samo dva naziva za isti narod. Braća su bila upletena u „Veleizdajnički proces“ 1909. godine koji su austrougarske vlasti povele u Zagrebu, protiv članova Srpske samostalne stranke radi suradnje sa srpskim vlastima u kovanju zavjere protiv Monarhije. Milan je 1904. godine kao austrougarski časnik prebjegao u Srbiju, dok je Svetozara Pribičevića od parnice spasio zastupnički imunitet. Kasnija politička zbivanja oko Svetozara Pribičevića, kada 1927. godine zajedno sa Stjepanom Radićem istupa protiv velikosrpske hegemonije u Kraljevini Jugoslaviji, i njegova politička emigracija nakon Šestosiječanjske diktature, potvrđuju tezu prema kojoj je politička struja koja je zag- ovarala jugoslavenstvo bila iskorištena za potrebe velikosrpske ideologije. Atentat na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 1928. godine dodatno je produbio ionako velik jaz između dvaju naroda. Nezadovoljstvo hrvatskog naroda bilo je na vrhuncu, a svoju kulminaciju doživjelo je uspostavom Ustaškog pokreta 1929. godine kao krajnje radikalnog odgovora na srpsku hegemoniju u Hrvatskoj. Ubrzo je došao Drugi svjetski rat, i počela je nova klaonica...
Jedna strana je vodila odbrambeni, oslobodilački rat. A druga?