Burni referendum, obilježen sukobima s nacionalnom policijom, razbijenim glavama i prkosom, samo je vrh ledene sante nastojanja Katalonaca da dobiju svoju samostalnu državu. Ova španjolska pokrajina imala je tijekom svoje povijesti, s izuzetkom vremena Francova režima, veliki stupanj samostalnosti, i bilo je samo pitanje vremena kada će Katalonci poželjeti potpuno se odvojiti od središnje vlasti u Madridu.
Katalonci, uostalom, i nisu Španjolci. Prvi put spominju se u 12. stoljeću pod nazivom Catalunya Gothia, odnosno zemlja Gota, budući da su Katalonci, po svemu sudeći, gotskog porijekla. Cijeli niz godina, ova je pokrajina – na sjeveroistoku Iberskog poluotoka sa sjevera omeđena Pirinejima te na istoku Sredozemnim morem – bila svojevrsna “regionalna vojna, pomorska i trgovačka sila” po pojmovima srednjeg vijeka.
Grofovi koji su vladali Barcelonom planirali su ojačati svoj položaj, pa su ujedinjenjem s još nekoliko plemića stvorili Aragonsko Kraljevstvo koje je, uz Kataloniju, obuhvaćalo i Sardiniju, ali i dijelove današnje Italije, s Barcelonom kao političkim, vojnim i trgovačkim središtem.
Barcelona uz republikance
Katalonija je vidjela svoje zlatno doba tijekom 13. i 14. stoljeća kada je katalonska kultura širena diljem većeg dijela Sredozemlja, kada su osvojili Siciliju i dijelove današnje Provanse u Francuskoj. Kao vodeća pomorska i trgovačka sila tog doba jačali su svoj utjecaj u Europi, a kako bi učvrstili svoje pozicije, ujedinili su se tako da je aragonski, odnosno katalonski kralj Ferdinand 1469. godine vjenčao Isabelu I. od Castilje, čime je stvorena današnja Španjolska.
No ovo je, u političkom smislu, bila loša odluka za Katalonce.
Naime, samo dvadesetak godina poslije Kolumbo je, pod sponzorstvom Španjolske, otkrio Ameriku, a ekonomski interesi Španjolske prebacili su se od trgovine na Mediteranu, sa svojim južnim i istočnim sredozemnim susjedima, na trgovinu i promet s novootkrivenim kolonijama.
A Barcelona, do tada najjača španjolska luka, zavučena duboko u Sredozemno more, nije bila pogodna za plovidbu na novi kontinent.
Stotinjak godina Katalonija je gubila na važnosti u očima Madrida, a područje je, polako ali sigurno, integrirano sve jače i jače u španjolsku državu, sve do 19. stoljeća kada se među Kataloncima počeo buditi osjećaj nacionalnog identiteta.
Uz želju za većom samostalnosti, u to vrijeme počinje i žestok i brz uspon katalonskog jezika i kulture koji su proteklih stoljeća bili gotovo pa zamrli. Kada je Španjolska proglašena republikom 1931. godine, Kataloniji je dana vrlo široka autonomija. Tijekom Građanskog rata koji se uskoro rasplamsao, upravo je Barcelona bila jedno od ključnih republikanskih uporišta, a pad ovog grada pod Francove trupe označio je početak kraja španjolskog republikanskog otpora.
Upravo Francovu vladavinu Katalonci vide kao najcrnji dio svoje suvremene povijesti, kada su im uskraćena gotovo sva nacionalna prava. Franco, koji je Španjolskom vladao do svoje smrti 1975. godine, vjerovao je kako treba nametnuti tradicionalni i autoritarni španjolski nacionalizam svim stanovnicima države. Još je čvršće vjerovao kako u Španjolskoj nema mjesta dalekim manjinskim kulturama, poput katalonske. Zabranio je uporabu katalonskih imena, u školama se nije smio učiti katalonski jezik, knjige na katalonskom nisu tiskane...
Zabranjen je tradicionalni katalonski ples sardanu, katalonskoj zastavi više nije bilo mjesta na ulicama... Katalonija je izdržala 36 godina Francove opresije, a kada je diktator 1975. umro, prodaja šampanjca tog je jednog dana u Barceloni potukla sve rekorde.
Rast ekonomije i standarda
Situacija se u Kataloniji znatno popravila uspostavom demokracije u Španjolskoj, a Katalonci su dobili vrlo široku autonomiju i vlastiti parlament. Sve to vrijeme, od smrti Franca do danas, Katalonija se znatno razvijala u gospodarskom smislu, te je tijekom zadnjih desetljeća prerasla u ekonomski najjači dio Španjolske.
No, s porastom standarda, počele su dodatno rasti i želje Katalonaca za samostalnošću. Prijelomni trenutak dogodio se 2010. godine kada je španjolski Ustavni sud odredio granice do koje može ići katalonska autonomija. Upravo je ta odluka pokrenula svojevrsni revolt. Katalonci su tvrdili kako im je povrijeđen nacionalni ponos, i kako više nema stajanja dok Katalonija ne postane samostalna država.
Regionalna vlada održala je 2014. godine neformalni i neobvezujući referendum kao svojevrsni pokazatelj stanja u pokrajini i tada je preko 80 posto glasova onih koji su se referendumu odazvali bilo za formiranje samostalne Katalonije. Tri su se godine regionalna vlada u Barceloni i nacionalna vlada u Madridu sporile oko stupnja samostalnosti ili autonomije koja Kataloniji pripada i do koje se može doći, a ove usijane razmirice rezultirale su referendumom koji je održan u nedjelju. Referendumom koji je, po svemu sudeći, samo početak i uvod u prilično napeto vrijeme koje predstoji Iberskom poluotoku.
Katalonija treba biti slobodna drzava ali u susravu Španjolske kao Bayern u Njemackoj. Vrlo labave veze ali ipak bek postoje. To je moje misljenje, ali nakon represije na referendumu mislim da samo nezavisna katalonija vrlo brzo dolazi.