Kako će se Europa obraniti ostane li bez potpore SAD-a? Ove države igrat će ključnu ulogu

Duboko u arhivama europskih ministarskih uprava za obranu nalaze se planovi za gotovo svaku hitnu situaciju, od otpora invazijama do uzvraćanja protiv neprijatelja. Međutim, postoji jedna mogućnost koja je do nedavno bila smatrana previše nerealnom da bi se ozbiljno razmatrala. Što ako Amerika više ne bude voljna boriti se za Europu? Kako bi Europa točno branila sebe bez svog supermoćnog saveznika? Bi li kontinent uopće mogao odvratiti ruski napad ako bi Sjedinjene Države impulzivno odlučile uništiti NATO?

Prijetnjom Donalda Trumpa invazijom i podjelom saveznika Danske kako bi zauzeo Grenland, ova uznemirujuća pitanja ne mogu se ignorirati, piše britanski Telegraph. Iako je u srijedu možda postigao dogovor u Davosu o Grenlandu, činjenica da je više puta prijetio upotrebom sile protiv prijateljske države – čak koristeći jezik mafijaškog šefa (“Ako to ne učinimo na lakši način, učinit ćemo to na teži način”) – ne može biti zanemarena.

Niti jedan europski lider nije osporio oštru procjenu danske premijerke Mette Frederiksen da bi Trumpova odluka o izvršenju prijetnji uništila NATO „i time sigurnost nakon Drugog svjetskog rata”. Zbog toga je propalo američko jamstvo europske sigurnosti, dugo osam desetljeća. 

„Povjerenje između SAD-a i Europe drastično je narušeno,” kaže John Foreman, bivši britanski vojni ataše u Moskvi. „To povjerenje gradilo se 80 godina, a Trump ga je vrlo brzo srušio.”

Kako bi Europa trebala odgovoriti na ovu mračnu stvarnost? Kratki odgovor je da Europljani moraju preuzeti teret koji su izbjegavali od osnutka NATO-a 1949. godine i početi zamišljati izgradnju vojne moći dovoljno snažne da se suoči sa prijetnjama – prvenstveno od Rusije – samostalno. S obzirom na to da Kremlj uživa u onome što smatra Trumpovim rušenjem atlantske alijanse, Europljani će to možda morati učiniti brzo. Teoretski, to bi bilo moguće. Europska kolektivna ekonomija nadmašuje rusku. Na papiru, 500 milijuna Europljana trebalo bi biti sasvim sposobno obraniti se od 140 milijuna puno siromašnijih Rusa, bez ovisnosti o 340 milijuna Amerikanaca.

Oružane snage europskih članica NATO-a već broje oko dva milijuna aktivnih vojnika, dok Rusija ima 1,3 milijuna. Europske zračne snage mogu okupiti gotovo 1.600 borbenih zrakoplova, dok Rusija ima nešto više od 1.000. Europske flote imaju više od 100 fregata i razarača, naspram manje od 25 za Rusiju, iako je Rusija daleko ispred u nuklearnim podmornicama.

Problem Europe je to što mnoge njezine sposobnosti ovise o američkoj podršci. To odražava činjenicu da Sjedinjene Države same čine više od 60 posto ukupnih troškova obrane NATO-a i pružaju glavninu vatrene moći saveza, osobito na moru, u zraku i u nuklearnom odvraćanju. Ipak, uz političku volju, Europa bi mogla mobilizirati resurse za razvoj gotovo svake vojne sposobnosti, gotovo bilo koje veličine. Povijest 20. stoljeća pokazuje da se to već dogodilo.

Kome će pripasti vodstvo?

Jedno od ključnih pitanja je tko će preuzeti vodstvo? Osim vojnih snaga, najvredniji doprinos Sjedinjenih Država NATO-u bio je njezino nesporno vodstvo. „Svaka europska sila bila je spremna igrati drugu violinu, sve dok je samo američka bila glavna,” kaže Stringer.

„Ako pređemo u analogiju iz sporta, bili su sretni što je Amerika trener tima, odlučujući: ‘Ovako ćemo se boriti u sljedećem ratu. Ovako ćemo se svi organizirati. Ovako će to biti.’”

Nakon Amerike, nijedna europska zemlja ne bi bila u mogućnosti preuzeti to vodstvo. Jedan od odgovora mogao bi biti povratak na iskustvo Lorda Castlereagha i Klemensa von Metternicha, koji su zajedno pomogli stabilizirati Europu nakon Napoleonove pobjede 1815. godine.

Europske vojne sile

Bez Amerike, najmanje četiri ili pet zemalja trebale bi preuzeti odgovornost za sigurnost Europe. Prva je Njemačka, koja ima najveću europsku ekonomiju i najveći obrambeni proračun u Europi. Druga je Francuska, nuklearna sila s sposobnim oružanim snagama i tradicionalno skeptičnim stavom prema američkom vodstvu u NATO-u. Treća je Britanija, koja posjeduje nuklearno oružje u obliku Tridenta i učinkovite oružane snage, iako znatno smanjene. Zatim dolazi Poljska, koja na obranu troši više od 4,5 posto BDP-a, više nego bilo koja druga zemlja NATO-a, a ima i treće najveće oružane snage u savezu. Na kraju, postoje Finska i Švedska, najnoviji članovi saveza, koji, zahvaljujući desetljećima neutralnosti, znaju kako voditi autonomne i kredibilne vojske bez američkog nadzora.

Zadnji izazov

Ako bi Sjedinjene Države povukle svoje jamstvo sigurnosti, Britanija bi bila jedina nuklearna sila koja bi imala jamstvo za obranu NATO-a. No, Britanija ima samo 200 nuklearnih bojevih glava, dok Rusija posjeduje 6.000. Čak i ako bi Francuska promijenila svoju doktrinu i posvetila svoj nuklearni program obrani Europe, to bi samo povećalo broj bojevih glava za oko 300. Europa bi morala povećati svoje arsenal, uključujući taktičko nuklearno oružje, kako bi povećala svoje opcije u kriznim situacijama.

U trenutnom obliku, britanski i francuski odvraćaji mogli bi biti dovoljno snažni da zaustave Moskvu, pod uvjetom da ruski lideri vjeruju da postoji stvarni rizik da britanski premijer i francuski predsjednik budu spremni narediti nuklearne udare i prihvatiti ogromnu odmazdu.