augustin Šimat

Kada me uhvati nostalgija za Splitom, sjednem za klavir i sviram Arsena ili Olivera

Foto: Privatna arhiva
Kada me uhvati nostalgija za Splitom, sjednem za klavir i sviram Arsena ili Olivera
01.09.2018.
u 22:13
Rođeni Splićanin karijeru uglednog pijanista, nakon Moskve, gradi u New yorku.
Pogledaj originalni članak

Volim svirati glazbu u kojoj bljesak osjećaja dolazi izvana, a kada biram takve partiture uvijek je nekako Rahmanjinov u prvom planu, govori 36-godišnji pijanist Augustin Šimat, podrijetlom iz Splita, koji već šest godina živi i nastupa u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku.

Ondje je početkom ovog ljeta održao koncert u Liederkranz Clubu (na Upper East Sideu na Manhattanu), posvećen jačanju njemačko-američkih veza, a tom je prigodom pred ispunjenim (i oduševljenim) gledalištem svirao djela: Domenica Scarlattija, Ludwiga van Beethovena, Frederica Chopina i Franza Liszta. Sličan je repertoar izveo i nedavno tijekom gostovanja na Korčuli, na uspješnom koncertu u katedrali svetog Marka.

Ljeti ga, priznaje, kao svakog pravog Dalmatinca, korijeni vuku doma, na obale Jadrana bez kojih ne može zamisliti svoj život. Ljetne baze su mu rodni Split, ali i Tisno na otoku Murteru, odakle je podrijetlom njegov otac. Iz roditeljske kuće, najčešće u društvu sestre Simone, odlazi na izlete i koncerte.

Priča o njegovu životu i glazbi u njemu vrlo je zanimljiva:

– Sa pet godina počeo sam svirati klavir kod časne Mirte, čuvene orguljašice, a usporedo krenuo sam i na gitaru. Tada me podjednako zabavljalo prebiranje po tipkama i žicama, a kako mi je dobro išlo, mama Jordanka i tata Ivan upisali su me u glazbenu školu. Ipak, moram priznati da sam klavir puno više zavolio s petnaestak godina i počeo razmišljati o tome da se glazbi potpuno posvetim, da ona postane moj životni odabir i poziv – otkriva Augustin, koji je u djetinjstvu govorio da će biti – fratar.

Naime, nakon osnovne škole upisao je Klasičnu nadbiskupsku gimnaziju, gdje je učio grčki i latinski, a usporedo je pohađao i glazbenu školu. Prisjeća se i priznaje da mu je tempo tada bio poprilično “krvav”: predavanja u dvije škole, a uz to sati i sati za klavirom i predano vježbanje. No, uvijek se našlo malo vremena za igranje košarke s prijateljima, kao i za mladenački sastav Boje, iz kojeg je kasnije nastao jedan drugi, poznatiji sastav. Naime, pjevač Marko Jelavić, sin Matka Jelavića, i gitarist Sandro Nižetić nakon Boja osnovali su bend Diktatori.

– Kad ste mladi, sve stignete. Sjećam se da sam bio fasciniran košarkom, Tonijem Kukočem i Draženom Petrovićem, da noćima nisam spavao, pokušavajući na satelitu uhvatiti prijenose utakmica Chicago Bullsa i Netsa. Ali, glazba mi je uvijek bila na prvome mjestu: sa 17 godina upisao sam Akademiju u Splitu, gdje mi je mentorica bila profesorica Olga Cinkoburova – govori pijanist, koji je prvi koncert, kada je imao samo 17 godina, održao u Podstrani u sklopu manifestacije “Dobro jutro, more”.

Nakon diplome, odlučio je, kako kaže, otići na sam izvor klasične glabe – u Moskvu. S 25 godina položio je prijemni ispit na Konzervatoriju Čajkovski na kojem je morao pokazati raznovrsnost: svirao je klasičnu, baroknu i romantičnu glazbu, a konkurencija bila je strašna. Uspio je i došao u rusku prijestolnicu, u čemu mu je pomogla i stipendija Zaklade Adris. Naime, godina na Čajkovskom stoji oko 10.000 dolara.

– Smjestio sam se u dom s glazbenicima iz cijelog svijeta, a prvu godinu imao sam samo ruski jezik i sviranje. Moskva mi je isprva bila teška: veliki grad, hladnoća, nema sunca..., ali sam se ubrzo naviknuo i počeo uživati u njezinim čarima: besplatnim koncertima za nas studente s Akademije, izlascima s prijateljima i druženju s predivnim Ruskinjama. Svako jutro bih se dizao oko 5.30, stao u red da se u podrumu doma upišem na raspored za vježbanje klavira, a svaki je student imao na raspolaganju tri sata sviranja – prisjeća se života u Moskvi, gdje mu je mentor bio profesor Viktor Karkovič Meržanov.

Tijekom studija održavao je koncerte, pretežno humanitarne, a nastupao je i na Splitskom ljetu, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i Muzeju Mimara u Zagrebu, kao i u teatrima u Varaždinu, Puli i Osijeku. Premda priznaje da nije tip za natjecanja, u New York je došao zbog jednog koje je bilo presudno: na IKIF Festivalu upoznao je sadašnju mentoricu, doktoricu Ninu Lelčuk, Ruskinju koja je iz Moskve 1977. prebjegla u New York i koju smatraju jednom od deset najboljih svjetskih glazbenih pedagoga.

– Kad sam upoznao Ninu, shvatio sam da je to – to. Našao sam nekoga od koga sam cijeli život htio učiti, pa sam se odlučio preseliti u New York. Zaljubio sam se i u grad, koji nosi neograničene mogućnosti, ali u kojem se možete osjećati i svoj na svome. Baš kao i u mojemu Splitu – priča Augustin Šimat, koji je školovanje nastavio 2012. na Queens Collegeu u Velikoj Jabuci.

Prvi newyorški koncert imao je prije pet godina upravo u Liedenkrantz Clubu. U New Yorku se druži i surađuje s glazbenicima sa svih strana svijeta, svoje znanje htio bi prenijeti i na mlađe generacije, a ako ga uhvati nostalgija za rodnom grudom i Mediteranom, za dušu si odsvira nešto od Arsena ili Olivera.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

SO
Sos
11:05 02.09.2018.

Mene kad uhvati nostalgija sjedem u auto i doma!Usporedjivat kralja Olivera i Arsena totalna glupost