Još jedino u Zagorju nisu odustali od Velike Horvatske. Podsjetnik da je politička korektnost samo stereotip

Stereotipi su društvene nepravde kojima se žigošu pojedinci i, ne manje često, cijele socijalne grupe. Oni su olak način tumačenja svijeta, da se ne treba previše razmišljati ili nijansirati ono što našem nestrpljenju nije odmah vidljivo. Uvjerili smo se da nemamo vremena za učenje pa polako postajemo civilizacija razmaženih idiota koja bi mogla živjeti u najboljem svijetu dosad da ga sama ubrzano ne pretvara u pakao frustracija, nezadovoljstva, nerazumijevanja, nepravdi i promašenog korištenja tehnologije. Stereotipi u tome igraju strašnu ulogu. Okuju um površnom kvazidefinicijom i ne dozvoljavaju prodor argumenata i drugačijih "otkrića" od lijenog etiketiranja. Lijepo je kad su svi Hercegovci bjeločarapaši, Zagorci pijandure, Bosanci priglupi, Slovenci škrti, Makedonci paprikari, Albanci sljastičari, Dalmatinci i Crnogorci ljenčine, Istrani iredentisti, Cigani incestuisti, kad su svi Srbi četnici... Ajd' dobro, ovo zadnje, još nekako... No kamu na stranu, stereotip je bumerang koji se vraća kao repeticijska povijest istovjetnih zabluda, pri čemu obrazac našeg ponašanja biva identičan ludostima djedova zbog čega se ne možemo pomaknuti iz rajskog vrta bedastoća i primitivizma. Stereotip se vrlo često miješa s političkom (ne)korektnošću, ali poanta je u tome da i politička korektnost upravo postaje stereotip koji proizvodi kontraefekt od zamišljenog cilja. Ni jedan vic ne može biti politički korektan da bi ostao smiješan, ali upravo je u njemu sadržana iskra katarze jer Mujo i Haso na kraju uvijek nekog zajebu i iz podređenog položaja nemoći priblesavih otkriju talente koji ih vinu na pobjedničko postolje. Stereotip ne podnosi katarzu kad ona znači kraj stereotipiziranja. Odnositi se 2023. godine drugačije prema, recimo, Srbima, za mnoge bi značio poraz i urušavanje gotovo vjekovne tradicije koja ne može efikasno postojati bez neprijatelja. Pretvoriti neprijatelje u prijatelje za većinu će biti dezerterstvo premda je riječ o najvišem stupnju rodoljublja kojem se možemo posvetiti ako nam je stalo do budućnosti nacije kojoj pripadamo. Naravno, za katarzični tango potrebno je dvoje, ali za ples netko treba superiorno džentlmenski zamoliti.