Malo je poznato da je svjetski poznati simbol Pariza, Eiffelov toranj, prvotno bio ponuđen drugom europskom gradu. Naime, Barcelona je propustila priliku imati prizor koji milijuni turista danas sanjaju vidjeti. Gustave Eiffel, inženjer čelične grdosije, svoju je viziju monumentalnog tornja prvotno ponudio Barceloni. Eiffel je tražio savršenu lokaciju za središnji eksponat Svjetske izložbe 1889. godine, manifestacije koja je trebala slaviti moderna dostignuća i tehnologiju, a Barcelona se činila kao logičan prvi izbor. Grad je već tada poznat po svojoj kreativnosti i odvažnom arhitektonskom stilu.
Međutim, u Barceloni nisu dijelili Eiffelov entuzijazam. Njegov prijedlog je odbijen, a kao glavni razlozi navedeni su estetska neprihvatljivost i financijska opterećenja. Smatrali su da je dizajn tornja ružan – opisivali su ga kao "divovski željezni kostur" ili "industrijsko ruglo". Postojala je ozbiljna zabrinutost da bi takva struktura narušila skladnu vizuru grada i bila u potpunom neskladu s već postojećom prekrasnom arhitekturom Barcelone. Uz to, troškovi izgradnje nisu bili zanemarivi, a gradske vlasti nisu smatrale opravdanim ulagati toliki novac u nešto što im se činilo toliko "čudnim" i potencijalno odbojnim za turiste.
Nakon odbijenice iz Barcelone, Gustave Eiffel nije odustao. Svoj ambiciozni projekt odlučio je ponuditi Parizu. No, ni u Parizu inicijalna reakcija nije bila bajna. Eiffelov dizajn naišao je na žestok otpor umjetnika, intelektualaca i značajnog dijela javnosti. Grupa od čak 300 uglednih Parižana potpisala je peticiju protiv izgradnje, nazivajući toranj "beskorisnom i monstruoznom" tvorevinom. Pisac Guy de Maupassant navodno je kasnije svakodnevno ručao u restoranu u podnožju tornja – jer je to bilo jedino mjesto u Parizu odakle ga nije mogao vidjeti.
Unatoč snažnom protivljenju, Eiffel je bio uporan. Strastveno je argumentirao da će toranj biti simbol napretka, modernog inženjerstva i francuske industrijske moći. Nakon što je njegova tvrtka pobijedila na natječaju za dizajn, gradnja je započela 28. siječnja 1887. godine. Toranj je dovršen u rekordnom roku, za nešto više od dvije godine, taman na vrijeme za otvaranje Svjetske izložbe. Eiffelov toranj nikada nije bio zamišljen kao trajna građevina. Prema pravilima natječaja, trebao je stajati samo 20 godina, nakon čega je bilo planirano da se demontira i proda u staro željezo 1909. godine.
Do trenutka kada je trebao biti srušen, toranj je već stekao određenu popularnost, a što je još važnije, pokazao se izuzetno korisnim. Njegova visina od preko 300 metara učinila ga je idealnim za postavljanje radio antene, što je bilo ključno za razvoj nove tehnologije. Upravo je ta njegova praktična primjena, osobito uoči i tijekom Prvog svjetskog rata, spasila toranj od demontaže.