Kolumna

Ja sam za priziv savjesti liječnika, kao što bih bio i za priziv savjesti svećenika pri blagoslovu oružja

Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL
Ja sam za priziv savjesti liječnika, kao što bih bio i za priziv savjesti svećenika pri blagoslovu oružja
14.05.2022.
u 16:57
Pitam se je li priziv savjesti moguć u društvu bez savjesti? Hoće li biti noćnih molitvi ispred vojarni, a protiv vojnog roka?

Bila je negdje druga polovica '90-ih kada se zbio bizaran događaj. U mjestu koje bismo u nekim prošlim vremena svrstali u "pasivne krajeve" poduzetništvo je odlučilo unijeti život tako što je sagrađena – klaonica. Objekt namijenjen ubijanju i žrtvovanju u ime namirivanja gladi radnih ljudi i građana bio je i izgledom prilično ružna zidanica, a o namjeni, dakako, da i ne govorimo. Kočoperio se usred pitomog i gotovo netaknutog krajolika kao opomena pristigla iz budućnosti za sve ono što nas tek čeka. Ipak, čudesima tu nije bio kraj.

Ambiciozni poslodavac i neimar ovog stratišta, uz uzvanike iz političkog života, te druge lokalne odličnike, važne po sam bog zna kojim kriterijima, na svečanost otvorenja pozvao je i lokalnog svećenika, i to ne kao svečarski nijemog promatrača. Ni govora. Župnik je pozvan da na otvorenju blagoslovi klaonicu. Blagoslov budućih pokolja, svakako ni prvih ni posljednjih u mudroj crkvenoj i čuda željnoj društvenoj povijesti, tekao je uzvišeno kako to blagoslivljanje već samo i može biti. Molitve su se uspinjale prema zidovima iza kojih će se uskoro začuti jauci nesretnih životinja koje itekako dobro znaju da smo im pripremili kraj.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.