Iako je uvijek imala problema s liderstvom, Europa dugo nije bila ovako obezglavljena

Ujedinjena Europa uvijek je imala problem sa svojim liderima. To je stara europska boljka. I to ponajviše zato što je teško odrediti tko su ustvari europski lideri. A problem europskog predstavljanja zapravo je problem upravljanja. Zbog komplicirane i unikatne strukture – Europsku uniju ne možemo svrstati ni u jednu tradicionalnu državno-pravnu kategoriju, s obzirom na to Unija nije klasična konfederacija, a pogotovo nije savezna država, nego se razvija kao poseban međunarodno-pravni subjektivitet – u EU često nije bilo jasno tko vodi glavnu riječ i tko donosi ključne odluke. Europa je u prošlosti zbog toga često bila predmet izrugivanja, o čemu svjedoči i ona čuvena i već pomalo otrcana Kissingerova dosjetka o Europi koja "nema svoj jedinstveni telefonski broj", čime se sugerira da Europa, za razliku od drugih ključnih međunarodnih aktera, nema klasičnog lidera. Posljednjih nekoliko desetljeća, kako je postupno opadala kvaliteta europskih čelnika, taj je problem dobio dodatnu dimenziju. Čini se da su to postupno osvijestili i u samoj Uniji, što je jedan od razloga zbog kojeg je u Lisabonskom ugovoru i uvedena stalna pozicija predsjednika Europskog vijeća, premda valja voditi računa da to ipak nije bila klasična predsjednička funkcija kao u "običnim" državama. Predsjednik Europskog vijeća nije "predsjednik Europske unije", premda je ovlašten predstavljati Uniju na sastancima s trećim državama. Ni uvođenje funkcije predsjednika Europskog vijeća, međutim, nije riješilo problem europskog predstavljanja. Štoviše, čini se da ga je čak i dodatno naglasilo, o čemu svjedoči djetinjasto i neodgovorno suparništvo između bivšeg predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Oni su se proteklih pet godina gotovo cijelo vrijeme otimali za vodeću poziciju, sramoteći pritom i sebe i Uniju.