HRVATSKA Već je 2023. Vrijeme prolazi pored nas zaglavljenih u nacionalnom čistilištu

Riječ ima osam slova, od toga čak šest suglasnika. I to kakvih. Ne znaš koji zvuči opasnije, pritajenije, siktavije, konačnije. I onda kad se još poredaju jedan uz drugoga. Brrr... Čista onomatopeja neizgovorljivosti. Onda je tu i jedan samoglasnik koji se koristi dva puta. Lomi riječ na pola i uokviruje je na kraju pa se dogodi čudo. Odjednom se riječ koja u perspektivi sastavljanja ima jedinu moguću predispoziciju da bude nerazrješiva kletva dobiva plahu širinu što se otisne u eter i biva bešumna u komunikacijskom letu.

Hrvatska mi je, odmalena, možda i zbog načina na koji su je izgovarali moji roditelji, bila ženstvenija od svih drugih država, a takvih je uvjerljiva većina, sa ženskim imenima. Zvučala mi je prisnije, karakternije, dostojanstvenije i blaže. Znam, reći će se, da i svatko drugi za svoju domovinu osjeća isto i da Danska, Uganda, Kina, Argentina, Australija svojim ljudima ne zvuče nikako drugačije i nadam se da je tako. No, tu nema natjecanja, barem ne kod mene.