Hegemonija i globalizam idu ruku pod ruku, uvjerio se u to i Trump na susretu s Xijem

Nakon svršetka Hladnog rata jedna je stvar u ovom svijetu postala svima jasna: Sjedinjene Države objedinile su krunu nedvojbenih vladara svijeta u svim kategorijama – politički, ekonomski i kulturno. Svaki međunarodni politički spor na kraju se rješavao u Washingtonu; snaga dolara prodirala je i na najzatvorenija tržišta i podupirala ekonomsku globalizaciju; Hollywood je kreirao globalne trendove u kulturi. Činilo se nespornim kako će 21. stoljeće biti Američko stoljeće. U tom je duhu u međuvremenu karijerno stasala čitava jedna generacija političara, ekonomista i umjetnika – ono što se uobičajeno naziva elitom. To su mahom ljudi koji trenutačno donose političke odluke i kreiraju društveni ukus. Mudrost na kojoj su oni izgradili karijere jednostavna je, i glasi – sunce izlazi na zapadu i prema tome se treba orijentirati. Iako je na početku svog prvog mandata u Bijeloj kući objavio rat globalizmu, u taj se mindset američke hegemonije jako lijepo uklopio i sadašnji američki predsjednik. Trump, naravno, ne voli globalizam jer vjeruje kako je ta ideologija koristila moć Sjedinjenih Država kao sredstvo za ciljeve koji nisu uvijek bili u dosluhu s američkim nacionalnim interesima. U tome je bio u pravu, ali je pitanje je li globalizam uopće moguć bez hegemonije jedne sile? Ono gdje se Trump uklapa u globalistički 'narativ' jest njegova ljubav prema američkoj hegemoniji. Njemu je ta hegemonija draga pa je pokušao iskoristiti tu činjenicu kako bi se obračunao s globalizmom. Zbog toga je potegnuo alat nametanja carinskih barijera širom svijeta. Drugim riječima, pokušao je učvrstiti američku hegemoniju tako što bi neutralizirao negativne efekte globalizma na tu hegemoniju.