Ako zamolite nekoga da vam opiše tipičnu hollywoodsku glumicu iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, zamislit će ženu koja provodi sate kod frizera ili na šminkanju, izlazi s producentima na večere u skupe restorane i pohlepno iščitava svaki redak koji novine objave o njoj. Ukratko, ženu kojoj su jedina preokupacija u životu slava, novac i pojava. Hedy Lamarr bila je suprotnost svemu tome. Bavila se matematikom. Osmišljavala je izume. U studiju za snimanje fotografirala je scenografiju i sama skicirala scenarije. Suradnici su je opisivali kao ženu koja je bila jednako pametna koliko je bila i lijepa.
Rođena je 1914. u Beču kao Hedwig Eva Maria Kiesler, u imućnoj židovskoj obitelji. Njezin otac bio je bankar i po svemu sudeći intelektualac koji je kćeri od malih nogu objašnjavao kako rade strojevi i tehnički uređaji, vozeći je po Beču i pokazujući joj tiskare, tvornice i radionice. Taj rani odgoj ostavio je trag koji poslije ni Hollywood nije uspio izbrisati. Kao tinejdžerica upisala je glumačku školu, brzo napredovala i snimila nekoliko austrijskih filmova, od kojih ju je jedan, skandalozni “Ecstasy” iz 1933. godine, u kojemu se pojavljuje gola i glumi orgazam, što je u to doba bio šokantan prizor u kinematografiji, učinio poznatom po cijeloj Europi.
Skandal je njezinoj karijeri, kako to obično biva, više pomogao nego odmogao, ali život koji je tada vodila bio je daleko manje glamurozan nego što su novine pisale. S 18 godina udala se za Friedricha Mandla, austrijskog proizvođača oružja i jednog od najbogatijih industrijskih tajkuna u Europi, koji je slovio za iznimno ljubomornog muža sklonog kontroli. Mandl je bio povezan s Mussolinijem i Hitlerom, a u vilu u kojoj su on i Hedy živjeli često su dolazili nacistički časnici i talijanski fašisti, s kojima se za večerom raspravljalo o vojnoj tehnologiji, torpedima i sustavima navođenja. Lamarr, koja je morala sjediti za stolom i šutjeti, pijuckajući vino i glumeći savršenu domaćicu, marljivo je upijala sve što je čula. Jedne noći, dok je Mandl spavao, preobukla se u odjeću služavke i pobjegla iz kuće. Više se nikada nije vratila.
Avionom je stigla u London, a potom je brodom nastavila u Ameriku. Ondje je Louis B. Mayer, šef legendarnog studija MGM, s njom odmah potpisao petogodišnji ugovor. Nju mu je, ironično, preporučio upravo bivši muž koji je mislio da je šalje na kratki izlet. Mayer joj je ponudio da promijeni ime, jer je Kiesler zvučalo previše europski i previše židovski, i u Ameriku je stigla kao Hedy Lamarr, po uzoru na tada preminulu zvijezdu Barbaru La Marr. Studio ju je odmah počeo reklamirati kao “najljepšu ženu na svijetu”, što je itekako pomoglo prodaji karata, ali tako je ujedno nastao klišej koji će je pratiti do kraja života: lijepa, a ne posebno pametna. Svi koji su je poznavali znali su da nije tako.
Njezin susjed u Beverly Hillsu bio je George Antheil, avangardni skladatelj poznat po eksperimentima sa zvukom i glazbenim strojevima. Upoznali su se na zabavi 1940. i otkrili zajednički interes – mehaniku, automatiku, strojarstvo... Kako je to bilo ratno vrijeme, Hedy je, kao nekadašnja supruga proizvođača oružja koja je godinama slušala rasprave o torpedima, znala za jedan konkretni problem koji je mučio saveznike: radio-vođena torpeda bila su ranjiva na ometanje signala.
Rješenje koje je Lamarr skicirala na papiru bila je tehnika koju je nazvala frequency hopping, skakanje frekvencija. Ideja je bila jednostavna koliko i genijalna: ako odašiljač i prijamnik istodobno, po unaprijed dogovorenom redoslijedu, skaču s frekvencije na frekvenciju u bržem ritmu nego što ga neprijatelj može pratiti, signal je praktički nemoguće ometati. Ona je zamislila mehanički sustav inspiriran, kako je sama objasnila, glazbenim strojevima, točnije – cilindrom za mehaničke glasovire. Antheil, koji je godinama radio s takvim mehanizmima, odmah je razumio ideju. Zajedno su patent predali američkom Uredu za patente 11. kolovoza 1942.
Patent broj 2.292.387, naslovljen “Secret Communication System” odobren je na ime Hedy Kiesler Markey (tadašnje prezime po drugom mužu) i Georgea Antheila. Američka mornarica dobila ga je na uvid, proučila ga – i odbila. Kao razlog su naveli tehničke prepreke: sustav je bio prekompliciran za implementaciju u to doba. Lamarr je patent jednostavno poklonila Sjedinjenim Državama, jer navodno nije htjela zaraditi na ratu i tako postati ratna profiterka.
Patent je istekao 1959. Bez ikakve naknade, bez ikakvog javnog priznanja, bez da je itko pitao Lamarr smije li se njezina ideja koristiti. A koristila se. Američka vojska počela je implementirati varijantu sustava skakanja frekvencija sredinom šezdesetih godina u vojnim komunikacijskim sustavima. Onda su to preuzeli civilni inženjeri. Potom je 1997. stigao 802.11 – standard koji danas znamo kao Wi-Fi. Iste godine, gotovo nevjerojatnom ironijom, Hedy Lamarr i George Antheil napokon su primili nagradu Electronic Frontier Foundation za pionirski doprinos razvoju tehnologije. Ona je tada imala osamdeset dvije godine, a Antheil je već bio mrtav.
Postoje fotografije s te dodjele na kojima se vidi starica s mnogo bora i mnogo dostojanstva, u skromnoj haljini, kako prima plastičnu pločicu za izum koji je, procjenjuje se, samo u prvoj godini masovne primjene Wi-Fi standarda imao ekonomsku vrijednost mjerenu u desecima milijardi dolara. Lamarr je na dodjeli rekla samo jednu rečenicu: “Bilo je krajnje vrijeme.” Dvije godine poslije, u siječnju 2000., umrla je u Casselberryju na Floridi.
A ja sam mislio da je rođena u siromašnoj radničkoj obitelji ili bezemljaškoj seljačkoj obitelji s velikim brojem djece! 😂Šalu na stranu. Jesu li uopće postojale židovske obitelji koje nisu bile imućne? Naročito u spomenuto vrijeme na spomenutoj lokaciji? Puno lakše je biti uspješan na bilo kojem području kad se rodiš sa zlatnom žlicom u ustima...