SDP-ova “bitka za radništvo” kao da se okrenula protiv njezinih stratega, ali to je tek privremena i prilično varava slika stanja. Istodobno, naime, dok se toj stranci na svaki način nastoji umanjiti podobnost za problematiziranje položaja onih hrvatskih građana koji žive samo od vlastita rada, gledamo niz drugih stranačkih inicijativa koje nastoje zagristi upravo u tu temu. SDP možda neće odmah profitirati na temi radničkih prava, bar kako se sada čini i dok Račan sam priznaje da ga vladajuća stranka u marketinškim vještinama prestiže, ali radništvo je već na dobitku. Samim tim što izraz “radnik” više nije pogrdan i nepodoban, kao što je bio u posljednjih petnaestak godina jer je netko smatrao da previše asocira na bivša vremena. Što je još važnije, najmasovnija skupina stanovništva, čija egzistencija ovisi o mjesečnoj plaći i ponudi radnih mjesta, ušla je u fokus stranačkog života.
I prije nego što su o tome počeli govoriti esdepeovci, u taj se prostor infiltrirao HSLS, i to akcijom otvorenih telefona u vezi s radom nedjeljom. Haeselesovci su na temelju velika odaziva radnika, koji su ispričali na koje ih sve načine poslodavci zakidaju, predložili izmjene Zakona o radu. HDZ te izmjene nije mogao ignorirati, najprije zbog koalicijskog partnerstva s liberalima, ali i zato što si više nitko ne može dopustiti štopanje inicijative za pravedno plaćanje rada nedjeljom.
Iako se iz redova HNS-a u jednom momentu moglo čuti otprilike da “radništva više nema”, očito je da to mišljenje nije prevladavajuće i da narodnjaci ne namjeravaju taj prostor sasvim prepustiti konkurenciji. Jer i HNS je izašao s prijedlogom za preuređenje radnog zakonodavstva.
U današnjoj Hrvatskoj vijest je kad vlasnik trgovačkog lanca (i nezamislivo skupih nautičkih pokretnina) linearno povisi svojim zaposlenicima plaću za 500 kuna. I s takvom lijepom povišicom njihova je plaća (oko 3000 kuna) znatno ispod granskog prosjeka i egzistencijalnog minimuma. Prema izračunu sindikalne košarice, u koju nije uračunana cijena stanovanja, ni dvije takve plaće nisu dovoljne za minimalne potrebe četveročlane obitelji (6346 kuna na mjesec). Karikirano, neki budući zakon trebao bi propisati koliko i kakvih skupih brodova i automobila radnici trebaju priskrbiti svome poslodavcu da bi zavrijedili plaću koja će omogućiti: da se barem jeftino prehrane, jeftino odjenu, da se zimi mogu grijati i platiti barem minimalni stambeni prostor.
Unatoč nesmiljenu napadu na SDP, i druge se stranačke inicijative motaju oko radničkih prava pa se, recimo, u HDZ-ovim laboratorijima kuha zakon o privatizaciji koji bi na mala vrata opet instalirao radničku participaciju. Nadamo se, ne više u smislu neiskrenog idealiziranja radnika, nego u smislu radnika kojega se želi motivirati dionicama i u radni proces uključiti na modernoj, partnerskoj osnovi. HDZ bi za taj pristup na svojoj strani imao sindikate, ali pitanje je što će reći krupni kapital i njegovi zagovornici u obliku međunarodnih institucija. Japan u kojem je radničko dioničarstvo baza ekonomske snage ipak je daleko, a iracionalni strah od samoupravljanja vrlo blizu.
Državna potrošnja, uz koju se ne spominje riječ štednja, radništvo obespravljeno toliko da to šteti ukupnim ekonomskim interesima nacije, kapital istodobno i precijenjen i nedovoljno poštovan (divimo li se poduzetnicima koji otvaraju nova radna mjesta kao i dužini privatnih paluba) sada su još u vrlo zapuštenom međusobnom odnosu, a stranka koja se toga uspješno bude prihvatila zaslužuje vlast.