Gorki euro trebalo je umotati u slatku oblatnu da ga Hrvati lakše progutaju

Blamaža s oblikovanjem hrvatske varijante eura – u kojoj je hrvatski dizajner jednostavno skinuo s interneta fotografiju kune profesionalnog škotskog fotografa Iaina H. Leacha i prodao je našoj vladi – i nije nešto neočekivano.

Već smo navikli da sve čega se prihvate u Banskim dvorima završi fijaskom, od borbe protiv virusa i obnove nakon potresa, do kupnje dionica Ine i redizajniranja automobilskih registracijskih pločica. Ali sada su očekivanja bila veoma visoka, kako je to objasnio premijer prilikom predstavljanja novih novčića:

“Željeli smo da ove kovanice budu simboli povijesti i političkog identiteta Hrvatske, našeg suvereniteta i državnih granica, novčarske tradicije i faune, jezika, kulture i književnosti, kulturnih i znanstvenih velikana, kreativnosti i inovativnosti te tradicije i modernosti. Sve je to sintetizirano u ovih nekoliko kovanica”.

Puno toga pokušalo se ugurati u te kružiće od kojih i najveći u promjeru ima jedva 2,5 centimetra.

A pokušalo se prikriti da se uvođenjem eura ukida važan vid suvereniteta, onaj novčarski. Nema veze što taj suverenitet i nije bog zna kakav jer je hrvatsko gospodarstvo ionako gotovo posve eurizirano, nema veze što se monetarna politika u ovih 30 godina vodila traljavo i mlitavo, čime je znatno doprinijela našem gospodarskom potonuću – nema veze, jer je Narodna banka ipak postojala, i ipak je postojala emisija novca, a od sada neće nitko nikoga u Hrvatsko ni za što pitati oko novca. Taj gorki euro trebalo je zato umotati u slatku oblatnu da ga Hrvati lakše progutaju, to jest bezličnu tehnokratsku monetarnu jedinicu htjelo se upakirati u tople nacionalne simbole: Grb, Granicu, Glagoljicu, Kunu.

Od njih je kuna najvažnija jer se baš ona ukida. Ideja je bila da gledate euro, a vidite kunu, što je model svih prevara: u totalitarizmu gledate diktatora, a vidite oca; u fast foodu gledate junk, a vidite hranu; u resortu gledate betonski mastodont, a vidite raj za odmor – a sve to zahvaljujući marketingu, brendiranju, reklami, PR-u i ideologiji.

Nije kuna jedino što se ukida, nego se ukidaju i državne granice, pa je i za njih važno da budu na novčićima, da mislimo da postoje. Ulazak u šengenski prostor, koji je uz ulazak u eurozonu glavni cilj ove vlade, i na kraju će ostati njezini jedini uspjeh, znači učvršćivanje granice prema vanjskoj strani EU i omekšavanje prema unutrašnjoj strani. To znači da se Republika Hrvatska pozicionira kao rubni puzzle u slagalici zvanoj Europska unija, i zapravo bi joj na euru istočna granica, prema Srbiji, BiH i Crnoj Gori trebala biti ravna, kao i kod svih rubnih puzzlea.

Ta skrivena poruka skrivena je i na sveprisutnom hrvatskom grbu. On je, kako su to pokazali povjesničari Mate Božić i Stjepan Ćosić, stilizirani zid, a crvena i bijela polja nisu reminiscencije na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, niti potječu iz Irana, nego su obične cigle u bedemu na kojem su Hrvati nekad morali helebardama probadati Osmanlije, a sada moraju pendrečiti migrante. Četvrti simbol na novčićima, glagoljica, već je ukinut i nitko je, osim stručnjaka i pokojeg entuzijasta, više ne zna. Ona na eurima dolazi s dva slova, H i R, ali spletena na srednjovjekovni način, u ligaturi, kad su se zbog štednje papira riječi skraćivale, a slova spajala u maštovite kombinacije, koje danas mogu razmrsiti samo eksperti.

Zbrka sa škotskom kunom na hrvatskom euru gotovo je nužna. Kao što nitko ne zna glagoljicu, tako nitko nikad nije vidio ni kunu – to je opasni i drski noćni grabežljivac koji se ne može držati kao kućni ljubimac, a strogo pazi da ga ne spaze u šumi. Gdje će hrvatski dizajner naći kunu nego na internetu?

Narodi koji imaju više pameti, poput Talijana, Austrijanaca i Slovenaca, nisu na eure stavljali simbole koje nitko ne zna i ne razumije, nego obratno, ono što svi vide i poznaju: Talijani se diče Danteom i Michelangelom, Austrijanci Mozartom i Belvedereom, Slovenci Plečnikom i runolistom.

Nisu ih morali tražiti na internetu jer ih imaju pred očima, i zato kod njih nema prevare. Ovako hrvatski euro dolazi u oblatni laži i prikrivanja, uz hrvatsku kunu koja to nije, uz puzzle-Hrvatsku, uz grb-zid, uz glagoljski čvor nastao zbog ekonomizacije, a sada nanijet na valutu zbog koje će sve poskupjeti.

Doista ima nešto u Plenkovićevim riječima da je to sinteza povijesti i političkog identiteta Hrvatske, suvereniteta i državnih granica, novčarske tradicije i kreativnosti. Ali ne onako kako je on to mislio.