Galović o Višeslavovoj krstionici: I srpska historiografija u 21. stoljeću pokazala je interes za njezino prisvajanje

Gost emisije na podcastu Večernjeg TV 'Povijesni dijalozi' bio je Tomislav Galović, sveučilišni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Voditelj Ivan Tepeš emisiju je otvorio temom pokrštavanja Hrvata i povijesti kršćanstva na prostorima hrvatskih zemalja od antike do srednjega vijeka.

Galović je prije svega dolazak Hrvata smjestio u 8. stoljeće, a za prostor na koji su stigli istaknuo kako nije bio prazan i neorganiziran, već su na njemu postojale crkvene organizacije dviju rimskih provincija Dalmacije i Panonije te u Istri. Dakle, jedna bogata baština koja je oblikovala Hrvate kad su stigli na prostore na kojima žive i danas. Rekao je da je proces pokrštavanja Hrvata bio pokrenut sa zapada od strane karolinškoga carstva, odnosno Franaka i misionara benediktinaca, dok se recimo do 1990. u historiografiji veća uloga pridavala Bizantu.

Tema daljnjeg razgovora bilo je pokrštavanje Hrvata, odnosno kristijanizacija, za koju je Galović rekao da se nije dogodila odjednom, nego je to bio dugotrajan proces u kojemu je prvo pokrštena elita, odnosno knežev dvor, a nakon toga se proces duže vremena širio na puk. Uspješniji je pri tome bio u urbanim sredinama koje su već imale ranokršćansku baštinu, dok je u ruralnim područjima on trajao dulje.

Prvi spomenici kristijanizacije Hrvata su liturgijski predmeti radionice iz Vrlike, a drugi je nezaobilazna Višeslavova krstionica, koja se datira u konac 8. i početak 9. stoljeća. Ona vjerojatno pripada području Nina u kojemu je u devetom stoljeću stvorena i prva hrvatska biskupija. U jednom trenutku je pak krstionica prenesena u Veneciju, a tijekom Drugoga svjetskoga rata je vraćena u Hrvatsku razmjenom kulturnih dobara između Italije i NDH. Od tada ponovno oživljava njeno značenje na našem prostoru. Zanimljivo je pak da se interes za prisvajanje Višeslavove krstionice kao svoje baštine javio i u srpskoj historiografiji u 21. stoljeću.

Galović je istaknuo i da se na hrvatskim prostorima upotrebljavala i ćirilica od 12. do 19. stoljeća i zato kada se danas govori o ruskoj, srpskoj i bugarskoj ćirilici smatra da i Hrvati imaju pravo na svoju hrvatsku ćirilicu koja se koristila na hrvatskom povijesnom prostoru i ispod koje se nalazi hrvatski jezik i čakavština. Ona se naprimjer upotrebljavala u Poljičkoj republici i kod popova glagoljaša.

O njoj se u 20. stoljeću najviše pisalo među hrvatskom emigracijom. Galović je pri tome naglasio da se to pismo ne može nazivati ni istočnom ćirilicom niti bosančicom, nego jedinim ispravnim nazivom - hrvatska ćirilica. Razgovaralo se u emisiji i o povijesnoj povezanosti Pape i Hrvata. Taj odnos očitovao se najviše u krunidbenoj zavjernici kralja Dmitra Zvonimira papi, nakon što je okrunjen za kralja 1076. u Solinu, zbog čega se ove godine obilježava 950. obljetnica

Tepeš je pak komentirao kako su u toj Zvonimirovoj zavjernici zanimljive i odredbe o uvođenju svećeničkog celibata i obreda sklapanja crkvenog braka pred svećenikom na prostoru Hrvatske, što do tada nije bila praksa i što je uvedeno ustvari jako kasno, odnosno na pola razdoblja između Isusova života i današnjega vremena. Galović je spomenuo da se o tome raspravljalo još i ranije tijekom 10. stoljeća i da je celibata bilo među visokim klerom, a odredbe iz Zvonimirove zavjernice okarakterizirao je i kao odraz velikoga crkvenog raskola 1054. godine.

Posljednji dio razgovora Tepeš je otvorio pitanjem o heraldici hrvatskoga šahiranoga grba i pletera kao učestalog simbola, koji se i danas uvelike koristi kao motiv među mladima za tetoviranje i slično. Galović je potom istaknuo kako oba ta simbola nisu svojstvena samo Hrvatima. Za pleter je rekao kako je na naše prostore stigao sa zapada, ali je s vremenom doživio svoju transformaciju i postao Hrvatima jedan dragi identitetski simbol. Naveo je pri tome pleterne ulomke koji su ostali sačuvani u brojim crkvicama sa srednjovjekovnim natpisima, primjerice kneza Branimira, zaključivši da je to hrvatska posebnost.

Potom se razgovor poveo i o hrvatskom grbu šahovnici. Galović je rekao da tog motiva ima u heraldičkim priručnicima primjerice Italije, Francuske i Španjolske i da se motivi kockica, kvadrata ili šaha mogu naći svugdje, ali su jedino Hrvati to podignuli na državnu razinu i pozicionirali šahovnicu kao državni grb. Drugi su sve to zadržali na nižim razinama, odnosno samo kod plemićkih grbova. Pri tome je Galović istaknuo da se ne može govoriti o šahovnici u vrijeme hrvatskih narodnih vladara jer se prvi grbovi u zapadnoj Europi javljaju tek u 12. stoljeću, odnosno nakon prvoga križarskog rata sa svrhom međusobnog raspoznavanja vitezova pod oklopima na bojnome polju.

Tako da u hrvatskom slučaju poznate slike Otona Ivekovića ili Josipa Horvata ne odgovaraju stvarnosti jer hrvatski vladari nisu poznavali štitove sa šahiranim grbom. Govoreći o povijesti grba Galović je rekao da se prvim hrvatskim grbom smatra onaj koji se danas naziva dalmatinskim grbom, odnosno grb s tri lavlje ili leopardove glave. Njega je nakon kupnje Dalmacije preuzela Venecija. Hrvatski grb sa šahovnicom s druge se pak strane počinje razvijati koncem 15. stoljeća iz heraldičke radionice Maksimilijana Habsburgovca, gdje je taj oblik grba s kockicama napravljen da simbolizira hrvatski prostor kao predziđe kršćanstva. Pri čemu kockice u grbu ustvari prikazuju zid ili predziđe, odnosno predstavljaju kamene blokove u tome zidu.

Zatim je rasprava krenula u smjeru odgovora na pitanje o boji prvog polja na grbu, na što je Galović odgovorio da je sve do 19. stoljeća ta uporaba nesustavna i varira. Na Tepeševo pitanje vezano za jednu od raširenih teorija da bi crveno polje označavalo razdoblje rata, a bijelo mira, Galović je odgovorio protupitanjem što bi onda bilo tijekom Drugoga svjetskog rata kada je prvo polje bilo bijelo? Dodavši pri tome da to polje inače u heraldici nije bijelo, nego srebrno. Istaknuo je i važnost Deklaracije HAZU-a o hrvatskom povijesnom grbu kako se ne bi događalo da se neki hrvatski šahirani grb, primjerice onaj s prvim početnim crvenim poljem koji se upotrebljavao u socijalističkoj Hrvatskoj naziva komunističkim ili onaj s početnim bijelim poljem ustaškim grbom. Dodavši da bi ustaški grb bio jedino u slučaju da uz prvo bijelo polje na sebi ima slovo U.

Razgovor je završio zaključkom kako je prva crvena boja polja na današnjem hrvatskome grbu definirana početkom stvaranja moderne Hrvatske, i to tako da je predsjednik Tuđman prihvatio sugestiju akademika Nikše Stančića. Galović je objasnio i povijest hrvatske zastave. Prije svega je istaknuo kako se korištenje zastava javlja još u starom vijeku, za razliku od grba, a hrvatska zastava u obliku crven, bijeli, plavi javlja se od 1848. godine u vrijeme Velike revolucije i na njoj se ubrzo pojavljuje i grb trojedne kraljevine, kao kod zastave bana Jelačića. Objasnio je kako ne postoji neko značenje boja na zastavi, pa ni teorija o tome da plava označava more i onda crvenu i bijelu Hrvatsku i slično. Proces prihvaćanja takvih trobojnih zastava u Europi posljedica je Francuske revolucije i njenih slogana koji su pretočeni u te boje.