Biti monter u Đuri Đakoviću često je značilo ostaviti obitelj, otići tisućama kilometara daleko i mjesecima živjeti između gradilišta, baraka i improviziranih domova kako bi se zaradila sljedeća plaća. Radilo se po deset sati dnevno, na visinama, u prašini, kiši, po vjetru i nesnosnoj vrućini, od pustinja Libije do hladnih krajeva Urala. Često se govorilo da je život montera "kruh sa sedam kora", a težina čelika koji su podizali nije bila ništa prema težini koju su osjećali zbog odvojenosti od onih kojima su se vraćali kući.
Upravo su ljudi, a ne samo građevine i projekti, u središtu izložbe otvorene u Muzeju brodskog Posavlja u povodu 100. godišnjice osnutka slavonskobrodskog industrijskog diva. Fotografije, dokumenti, svjedočanstva, alati i oprema pričaju priču o generacijama radnika, bravara, zavarivača, montera i inženjera koji su ime Đure Đakovića pronijeli na sve kontinente. Jer iza svakog velikog objekta koji su gradili ostajale su i njihove osobne priče. Netko je propustio prvi korak svojeg djeteta, netko rođendan, netko Božić. Pisma su putovala tjednima, a glasovi najbližih slušali su se putem radijskih stanica u kasnim noćnim satima. – Svoje radne kolege mogu nazvati braćom jer smo zajedno proveli puno više vremena nego s vlastitim obiteljima – kaže Ivan Princip, djelatnik Montaže još od 1973. godine. Ta rečenica možda najbolje opisuje posebnu povezanost ljudi koji su desetljećima odlazili "trbuhom za kruhom".
Na gradilištima je vrijedilo nepisano pravilo da nitko ne ostaje sam. Radilo se i živjelo zajedno, dijelilo se dobro i loše. Upravo je ta solidarnost postala jedno od obilježja generacija Đurinih montera. Njihova ljudskost nije završavala na radnom mjestu. – Ponosan sam jer su tragovi naših ruku po cijelom svijetu. Europa, Azija, Afrika – gotovo nema kontinenta na kojem naši radnici nisu ostavili dio svojeg znanja i umijeća. Upravo su kvalitetni bravari i zavarivači desetljećima stvarali ugled koji je krasio Montažu kamo god je odlazila – ističe Princip. Zanimljivo je da se obiteljska povezanost s Montažom nastavila i kasnije. Djeca montera dolazila su u tvrtku, neki kao radnici, drugi kao inženjeri, a danas ondje rade i unuci i praunuci nekadašnjih zaposlenika.
Jedan od onih koji mogu najbolje posvjedočiti koliko se tijekom desetljeća promijenila i tvrtka i život njezinih zaposlenika jest Drago Čugura, danas predsjednik Skupštine, a nekada dugogodišnji direktor Đuro Đaković Montaže. Njegova priča počela je 1976., kada je dobio rješenje o radnom mjestu pomoćnog bravara na montaži. Kaže da je naziv radnog mjesta možda zvučao pomalo uvredljivo, ali zapravo ga je dodatno motivirao. – Od početničke do direktorske pozicije prošao sam brojna gradilišta diljem svijeta. Radio sam u Africi i Aziji, velik dio radnog vijeka proveo u Njemačkoj, gdje sam bio 14 godina, a radio sam i u Libiji, Iraku, Rijeci, Istri i drugim mjestima – kaže Čugura.
Njegov profesionalni put ujedno je i slika mogućnosti koje je Montaža pružala ljudima spremnima učiti, raditi i preuzimati odgovornost. Koliko je daleko stigla, najbolje, smatra, pokazuje podatak da danas sudjeluje u radu na prvoj fuzijskoj nuklearnoj elektrani u Francuskoj. Da bi se razumjela ta priča, nije dovoljno promatrati samo završene mostove, termoelektrane, rafinerije, cementare, energetska postrojenja ili druge industrijske objekte. Potrebno je zaviriti u živote ljudi koji su ih gradili. Autorica izložbe Uršula Bešlić, voditeljica Odjela suvremene povijesti Muzeja brodskog Posavlja, ističe kako je zadatak muzeja prepoznati baštinu koja tvori identitet grada. – Priča o Đuri Đakoviću upravo je takav dio slavonskobrodskog identiteta, a važan korak u njezinu očuvanju dogodio se 2021., kada je tvornica našem muzeju darovala svoju povijesnu baštinu. Fotografije, projekti, dokumenti i svjedočanstva omogućili su sustavnije rekonstruiranje povijesti tvornice, pa tako i Montaže. U zbirci se nalazi više od tisuću fotografija, a najstarije sežu do vremena osnutka Tvornice – kaže autorica izložbe.
Dio tog materijala sada je dostupan posjetiteljima, dok su alati i oprema posuđeni iz same Montaže. Svaki predmet i svaka fotografija pritom imaju svoju priču. Ne prikazuju samo konstrukcije i postrojenja, nego ljude u radnim odijelima, na skelama i gradilištima, koji često nasmijani poziraju pred objektima koje su upravo završili.
Ravnatelj Muzeja brodskog Posavlja Hrvoje Špicer upravo u tim fotografijama vidi tisuće privatnih istina. Iza svake stoje ljudi koji su ostavljali obitelji kako bi pronašli posao i zaradili za život. – Fascinantno je da se u jednom malom gradu razvila tako moćna industrija. Kada bi se vratili kući nakon velikih poslova na svjetskim gradilištima, radnici su se sa zarađenim novcem vraćali graditi vlastite kuće, svoja sela i svoj Slavonski Brod – podsjeća Špicer. Zato je priča o stoljeću Montaže istodobno priča o industriji i o jednom gradu koji je rastao zajedno sa svojim radnicima.