Video snimke i fotografije pokazale su kako su astronauti misije Artemis II imali poteškoća s hodanjem po povratku na Zemlju i slijetanju u Tihi ocean, nakon njihove povijesne misije na Mjesec. Svemirska letjelica dosegnula je vrtoglave brzine do 25.000 milja na sat prije nego što je precizno sletjela uz obalu San Diega u Kaliforniji u 20:07 po istočnom vremenu.
Četveročlana posada, NASA-ini astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch, zajedno s kanadskim astronautom Jeremyjem Hansenom, završila je desetodnevnu misiju tijekom koje su obišli Mjesec i otputovali dalje u svemir nego ijedan čovjek prije.
Dužnosnici NASA-e nazvali su misiju Artemis II potpunim uspjehom, pri čemu je kapsula sletjela točno na planirano mjesto. Nakon što su izvučeni iz modula Orion i helikopterom prebačeni na brod USS John P. Murtha, povijesni svemirski istraživači dočekani su uz ovacije okupljenih na brodu.
No, dok su izlazili iz helikoptera, bilo je jasno da imaju poteškoća s normalnim hodanjem zbog vremena provedenog u mikrogravitaciji. Sva četiri člana tima imala su po jednu osobu sa svake strane kao potporu, dok je treći pomoćnik gurao invalidska kolica iza njih za slučaj potrebe.
Ipak, ohrabrujuće je bilo vidjeti da su svi mogli nastaviti kretanje vlastitim snagama. Prethodni svemirski letovi, uključujući desetomjesečnu dramu nasukanih astronauta Butcha Wilmorea i Suni Williams, zahtijevali su medicinsko osoblje da nosi astronaute jer nisu mogli dobro hodati nakon boravka u mikrogravitaciji, piše Daily Mail.
Što netko duže boravi u svemiru, to je teže njegovu mozgu ponovno se prilagoditi gravitaciji po povratku na Zemlju. U prvim satima astronauti obično osjećaju vrtoglavicu, pa čak i nesvjesticu, kao i probleme s ravnotežom i hodanjem. To se dodatno pogoršava jer stopala postaju osjetljivija zbog dana provedenih bez stajanja. Kako se vestibularni sustav – sustav unutarnjeg uha – navikne na gotovo bestežinsko stanje, astronauti također osjećaju mučninu, imaju kinetozu i smanjen osjećaj za položaj vlastitih udova. Dugoročniji učinci poput gubitka mišićne mase i gustoće kostiju manje će vjerojatno pogoditi posadu Artemis II zbog relativno kratkog boravka izvan Zemlje, piše Daily Mail.
Zato se i vidi koliko je bestežinsko stanje zapravo “neprirodno” za ljudsko tijelo. Nakon samo desetak dana u mikrogravitaciji, astronauti se vraćaju i jedva održavaju ravnotežu — mozak, mišići i unutarnje uho doslovno se moraju ponovno “kalibrirati” na Zemljinu gravitaciju . Zbog toga se često spominje ideja konstantnog ubrzanja od 1G kao rješenja — jer bi kontinuirano ubrzanje stvorilo efekt identičan gravitaciji i spriječilo ove probleme. U teoriji, to je najbliže “pravoj” gravitaciji koju možemo umjetno postići. Ali u praksi, to nije jedini način — i zapravo je gotovo neizvediv za današnju tehnologiju. Za konstantnih 1G trebale bi ogromne količine energije i goriva kroz cijelo putovanje, što je trenutno izvan dosega. Zato se umjesto toga razmatra rotacija letjelica (centrifugalna sila) kao realnija alternativa za dugotrajne misije. Drugim riječima: da, 1G ubrzanje bi riješilo problem — ali nije realno rješenje. Trenutno živimo s kompromisom: mikrogravitacija tijekom leta, pa “resetiranje” tijela po povratku. I očito, taj reset nije baš elegantan 😅