Etiketa umjesto argumenta, to je slika današnje hrvatske javne scene

Sloboda javnog izražavanja jedno je od temeljnih prava demokratskog društva. Ustav Republike Hrvatske jamči svakome pravo na mišljenje i slobodno izražavanje, bez cenzure i bez straha. No sloboda nikad nije apsolutna, ona se ograničava tamo gdje počinje tuđe pravo na dostojanstvo, a zakon izrijekom brani govor mržnje, odnosno javno poticanje na nasilje ili neprijateljstvo prema skupini ili osobi zbog njihove nacionalnosti, vjere, rase, spola ili drugih zaštićenih obilježja. Znaju to i političari i svi oni koji na ovaj ili onaj način utječu na stvaranje ozračja u našem društvu, no već dulje vrijeme svjedočimo da od tog njihova “znanja” nema nikakve koristi. Naprotiv. Živimo u vremenu kad se političari i javne osobe nadmeću u tome tko će koga efektnije uvrijediti, omalovažiti, poniziti. Umjesto zdravog političkog suparništva i nadmetanja u idejama za boljitak naših ljudi, umjesto argumentirane rasprave politički zrelih i odgovornih ljudi, hrvatsku javnu scenu zagušilo je etiketiranje nedostojno svakog čovjeka a kamoli političara s ambicijom da upravlja Hrvatskom i kroji sudbinu hrvatskih ljudi. Zabranitelji, klečavci, izdajnik, veleizdajnik, sadistička izdaja, ništarija, kukavica, ustaše, narikača, posvuduša, zlo, princ iz kafilerije, trovači, lopovi... samo je mali dio etiketa kojima se časte javne osobe. Struka kaže da to nije govor mržnje, nego sloboda izražavanja. Imamo, dakle, pravo biti bezobrazni jer nema zakona koji bi nas prisilio na pristojnost, a zanemarujemo ono kudikamo važnije – da nas ta sloboda ne oslobađa obveze da govorimo i pristojno i pametno.