Po čemu se splitski incident razlikuje od „lijevog“ napada na izvedbu umjetnika čiji je jedini krimen – što je Židov?

Postoji ta uporna, gotovo simpatična iluzija da su ekstremna ljevica i ekstremna desnica međusobno suprotstavljeni svjetovi. A zapravo se, čim se pojavi umjetnost koja im ne služi kao banner za vlastite komplekse, pretvaraju u zrcalne blizance iste neuroze. Jedni marširaju pod uzvikom „protiv imperijalizma“, drugi zloupotrebljavaju križeve i domoljublje, uz desnicu na srcu ili u zraku, na visini kukuruza, no ruka koja šara sramotne grafite po kulturnim institucijama i javnom dobru ista je: jednako agresivna, u jednakom biasu sa zbiljom i jednako uvjerena da radi nešto povijesno važno.

Nema logičnijeg pitanja od onoga po čemu se točno „splitski akvarel“ poliven crnom, fašistički ispad nekoliko desetaka anakronih ekstremista razlikuje od obijesnog „lijevog“ napada na izvedbu umjetnika čiji je jedini krimen – što je Židov, Izraelac? Jer ako je kriterij samo izgovor, razlikuju se kao plastična maska od papirnate. I dalje su samo maske. Bit ostaje ista: netolerancija koja se skriva iza parola.

I dok jedni u „obrani tradicije“ napadaju sve što im je previše slobodno, drugi u „obrani pravde“ napadaju sve što im je previše židovsko. Pa se tako stiglo do točke u kojoj izraelski umjetnici više nisu ni ljudi, ni koreografi, ni izvođači, nego simboli koje treba zatući, poništiti i zastrašiti. Ako to nije antisemitizam, što jest?

Koliko će dugo židovska zajednica u Hrvatskoj šutjeti i pred opstrukcijama svojih dojučerašnjih partnera – onih koji sada vode (sve manje) zapakiranu anticionističku kampanju i istodobno izdaju bilten koji se iz tjedna u tjedan pretvara u kazalište političkog moraliziranja? Pitanje nije samo moralno, nego i strateško.

Tu je i banalna činjenica sinoćnje eskalacije: prosvjed je bio neprijavljen. Netko ga je organizirao. Netko je poticao ometanje izvedbe. Netko je doveo gomilu pred kazalište bez ikakve odgovornosti. A netko je bio i nepripremljen iako se bojkot danima najavljivao. Hoće li itko odgovarati? Ili je nasilje, ako nosi pravu boju zastave, postalo dozvoljena metoda političkog izražavanja?

Kulturne institucije su posljednje mjesto gdje bi se ideološke bitke trebale voditi. No dok god ekstremi – bez obzira na smjer strelice na njihovom kompasu – smatraju da imaju pravo određivati tko smije stati na pozornicu, dotle ćemo se buditi u društvu koje sve više sliči na diletantski performans, a sve manje na demokraciju.