Djeca su se igrala toplim, bijelim pahuljama koje su padale s neba. No 'snježna mećava' krije smrtonosnu opasnost

Na današnji dan, prije 80 godina, svijet je zakoračio u atomsko doba. U zoru, 16. srpnja 1945., usred pustinje u Novom Meksiku, Sjedinjene Američke Države provele su prvi test nuklearnog oružja u povijesti – eksperiment ‘Trinity’ koji je bio dio Projekta Manhattan. Tim eksperimentom, koji je nepovratno i trajno promijenio svijet, postavljen je temelj novog superoružja za masovno uništenje koje će samo mjesec dana kasnije, u bombardiranju Nagasakija, potvrditi svoju razornu snagu te okončati Drugi svjetski rat. No, to nevjerojatno znanstveno dostignuće imalo je i svoje mračne posljedice - ulaskom u atomsko doba svijet je zakoračio i u doba hladnoratovskog straha, stalnih prijetnji nuklearnim katastrofama te neprestane, sulude utrke u naoružanju.

Iz bojazni da bi Hitlerova nacistička Njemačka mogla prva razviti nuklearno oružje, godine 1942. pokrenut je ambiciozan, višemilijunski projekt, kakav svijet do tada nije vidio - projekt Manhattan na kojemu su zajednički radili najbriljantniji umovi tog vremena. Cilj mu je bio u strogoj tajnosti razviti prvu atomsku bombu. Tehnički izazovi bili su ogromni, a etičke dileme s kojima su znanstvenici bili suočeni brojne, no unatoč svemu tome, projekt Manhattan je u samo tri godine ostvario svoj cilj – uveo je svijet u atomsko doba. U srcu pustinje Jornada del Muerto, oko 55 km od grada Soccoro u američkoj saveznoj državi New Mexico, u noći uoči 16. srpnja 1945., vodeći znanstvenici, predvođeni slavnim fizičarom J. Robertom Oppenheimerom te pripadnici vojnog vrha, pod zapovjedništvom generala Leslieja Grovesa, pripremali su se za veliko finale tog tajnog, znanstveno-istraživačkog pothvata. Eksperimentalna detonacija atomske bombe, kodnog imena Trinity, trebala se provesti u zoru, točno u četiri sata ujutro, no priroda kao da se pobunila. "Otac atomske bombe", Oppenheimer, bio je tog jutra na rubu živaca, jer se nad pustinju nadvilo olujno nevrijeme koje je znanstvenicima pomrsilo račune. Ipak, nakon privremene odgode, odluka je pala – testiranje će se tog dana ipak provesti, ali u 5 sati i 30 minuta. Samo pola sata prije izlaska sunca, oko 100 km sjeverozapadno od baze Alamogordo, s postolja na vrhu impozantnog, čeličnog tornja visokog 30 metara, bomba bazirana na plutoniju nazvana „The Gadget“ (Naprava), oslobodila je svoju razornu moć.

Detonaciju je promatralo 425 ljudi. Bljesak koji je uslijedio opisali su kao “nadzemaljsku svjetlost”, a intenzitet te svjetlosti uspoređivali su sa sjajem “tisuću sunaca u zenitu čija je svjetlost stopljena u jedno". Toranj s kojega je lansirana bomba u sekundi je doslovno nestao, pretvorivši se u prah, što je svjedočilo o nezamislivoj snazi oslobođene atomske energije. Ogromna vatrena kugla, prošarana zlatnom, ljubičastom, sivom i plavom bojom, uzdigla se prema nebu, a jarka svjetlost vidjela se s udaljenosti od gotovo 300 kilometara. Oblak u obliku gljive, ispunjen s nekoliko tisuća tona prašine i radioaktivnih čestica, bio je visok preko 12 kilometara, a udarni val, praćen snažnom, zastrašujućom tutnjavom, osjetio se na udaljenosti od oko 160 km. Kao posljedica nuklearne eksplozije, nastala je nezamisliva vrućina, a temperature koje su bile veće od temperature Sunčeve površine, rastopile su pustinjski pijesak i pretvorile ga u zelenkastu, blago radioaktivnu, staklastu tvar koju su po kodnom imenu eksperimenta kasnije nazvali Trinity. Na mjestu detonacije ostao je krater promjera 370 metara. Iako su inicijalne procjene govorile da je eksplozija bila ekvivalentna oko 20 kilotona TNT-a, kasnija su istraživanja pokazala da je stvarna snaga eksplozije bila znatno veća i od te impresivne brojke te je premašila i najsmjelije prognoze znanstvenika. Pothvat, koji je do tada smatran neizvedivim, bio je tog dana uspješno obavljen čime je rođeno novo – atomsko doba.

Stanovništvo nije evakuirano, djeca su se igrala u radioaktivnoj mećavi

Budući da je čitavo vrijeme projekt Manhattan bio obavijen debelim velom tajne, trebalo je objasniti što se tog dana dogodilo u Novom Meksiku. Vojni su dužnosnici stoga za javnost pripremili priču tvrdeći da se radilo o eksploziji skladišta streljiva. No, već 6. kolovoza 1945., kada je uranijska bomba Little Boy (Mali dječak) bačena na Hirošimu, svijet je po prvi put svjedočio razornoj moći nuklearnog oružja. Samo tri dana kasnije, 9. kolovoza te godine uslijedio je i drugi, a do danas na sreću i posljednji nuklearni napad u povijesti - bomba Fat Man (Debeli čovjek) bačena je na grad Nagasaki.

Tek nakon bombardiranja japanskih gradova, stanovnici Novog Meksika shvatili su što se 16. srpnja 1945. uistinu dogodilo u neposrednoj blizini njihovih domova. Na žalost, gotovo pola milijuna civila koji su živjeli u krugu od 240 kilometara od mjesta eksperimentalne eksplozije prve atomske bombe ni na koji način nije bilo upozoreno na opasnost od radioaktivnih padalina koje su uslijedile samo nekoliko sati nakon eksplozije. Djeca su se igrala s toplim, bijelim pahuljicama koje su počele padati s neba, ne znajući, baš kao niti njihovi roditelji, da je neobična "snježna mećava" zapravo radioaktivna prašina. Ta opasna kombinacija nepotrošenog plutonija i radioaktivnim česticama kontaminiranog tla, koje je eksplozija raspršila u atmosferu, prekrila je polja i usjeve, stoku na pašnjacima, izvore vode i domove. U godinama i desetljećima koja su uslijedila, kod ljudi, većinom hispanskog stanovništva i pripadnika indijanskih naroda, zabilježen je alarmantan porast stope oboljelih od raka i drugih bolesti povezanih s radijacijom. No, unatoč tome, američka ih Vlada nikada nije službeno priznala kao žrtve nuklearnog testiranja. Dok su sudionici eksperimenta, zahvaljujući Zakonu o kompenzaciji za izloženost radijaciji, dobili odštetu, civili iz Novog Meksika, koje Vlada nije evakuirala, ni prije, a ni poslije eksperimenta, spomenutom kompenzacijom nisu bili obuhvaćeni, iako su upravo ti prvi ljudi koji su bili izloženi atomskim padalinama platili visoku cijenu prvog koraka čovječanstva u atomsko doba.