Ekonomski analitičar o bojkotu: 'Upiremo prstom u krive ljude, a ako želimo promjene, evo što moramo napraviti'

Od ovog četvrtka krenuo je bojkot triju trgovačkih lanaca te nekoliko proizvoda, a za sutra je najavljen sveopći štrajk. Sve ekonomske posljedice ovog prosvjeda u emisiji Večernji TV-a komentira analitičar Andrej Grubišić. – Suštinski se neće ovim postupcima adresirati ključni uzroci inflacije. Dobro je da se ljudima iznesu argumenti i činjenice. Trgovci imaju, uvjetno rečeno, nezgodnu poziciju jer su zadnji u lancu. Svi mi opet kupujemo hranu i piće kod tih trgovaca. Oni su manifestacija inflacije, oni nisu uzrok – kaže sugovornik uvodno.

Koji su onda uzroci? – Treba ih tražiti u dva područja, jedno je monetarna politika. Svjedočili smo velikoj količini natiskanog novca koji nije bio razmjeran s rasporedom dobara i usluga. Povijest nas uči da to biva isisano kroz nominalno povećanje cijena. Oni koji su bili uvjereni da se to neće dogoditi ili su zaboravili osnove ekonomije ili nisu upućeni pa sada uče u praksi što to znači. Postoje određeni ekonomski zakoni koje galama ne može promijeniti. Iako, monetarna politika pod direktnim je utjecajem države. Ekspanzivna monetarna politika dovela je do rasta cijena nekretnina, rasta cijena dobara, kao i svaki put do sada. Tome se ne treba čuditi. Ne krivim ljude koji su time nezadovoljni jer najgora posljednica inflacije jest da uništava vrijednost rada. Drugi je uzročnik inflacije da države troše puno, vidimo to i u Europi. U Hrvatskoj je povećanje bilo veliko u šest godina, a ako se puno troši, znači da se kreira potražnja. Smatram nekorektnim tvrditi da država nema ništa s inflacijom, upravo suprotno, monetarna i fiskalna politika pridonose postojećem stanju. Sada treba pitati političare kojoj interesnoj skupini će se zamjeriti. 

U Hrvatskoj je najveća inflacija? – Uzme se puno proizvoda koji odgovaraju tom narativu, ali i onih koji to demantiraju. Nije Hrvatska u tome jedina u svijetu. Većina njemačkih automobila jeftinija je u SAD-u, nego u Njemačkoj. Neki hrvatski proizvođači, postoje dokazi, nerijetko su vani jeftiniji nego u Hrvatskoj. Nekoliko faktora utječe na to, a to su volumen, trošak distribucije... Hrvatska je nezahvalna po pitanju distribucije zbog oblika. Geografski je mala, ali kada trebate cestom od Vukovara do Dubrovnika, to je puno, to se treba platiti. Slovenija je zahvalnija po tom pitanju. Tu su i preferencije potrošača. Imamo naše proizvođače tune koju u Japanu skupo plaćaju. Nama su to smiješno velike cifre, njima nisu. Puno je faktora i varijabli koje ni jedan pojedinac ne može sve procesuirati i napraviti ispravne forme za tržište. Ono što je izazovno jest što nitko od nas na slobodnom tržištu ne može formirati tržište po svojoj volji. To je izvor frustracije. Ljudi bi htjeli da je neki proizvod jeftiniji, a trgovac bi htio da je skuplji. Jedni druge ne mogu natjerati, to je najveća zaštita. Mi idemo u trgovinu, ne zato što volimo trgovine, nego zato što imamo interes. Dobavljači dobavljaju jer imaju interes. Djelatnici rade, ne jer nas vole, nego imaju interes. Nekorektno je reći da je netko pohlepan. Nisu li i kupci i dobavljači? Sve nas vodi vlastiti interes. Ako dovoljan broj ljudi ne kupuje neki proizvod, onda oni koji isporučuju robu trgovcu mogu raditi prilagodbu cijene. Mi smo kupci i djelatnici, kreatori toga, a da nismo svjesni. Pojednostavljivanje je realnosti da su kupci i trgovci dva svijeta. 

Je li povećanje cijena opravdano? – Tržište jedino može dati odgovor na to. Ne možemo nikada isprocesuirati sve varijable. Izbor proizvoda je toliko velik da zbunjuje. Naša očekivanja su neusporediva s onima koje su imali naše bake i djedovi. Živimo u neusporedivo velikoj komociji. Ono što je problematično jest kada se bez argumenata i činjenica upire prstom u nekoga. Smatram da se i trgovci trebaju boriti za svoju poziciju i smatram da je promašena teza da su oni uzročnici inflacije. Inflacija je i u drugim zemljama. Postoje zemlje s eurom, a imaju manju ili veću inflaciju od one u Hrvatskoj, postoje i zemlje koje nemaju euro, a imaju veću ili manju inflaciju od nas. Usudio bih se reći da je smiješno kada netko kaže da su se trgovci udružili.

VEZANI ČLANCI:

Kako se država postavila, je li iskoristila sve mehanizme? – Nije! Novac treba biti skuplji nego što je sada. Fiskalna politika ima veće izazove. Političari i birokrati koji imaju arbitrarnu moć nad drugima konzumiraju to da troše tuđi novac, a ne svoj. Teško je ići u racionalizaciju državne potrošnje. Uvjeren sam da će neke stvari koje su politički neprihvatljive postati politički neizbježne. Evo par brojki. Recimo, 2009. je u javnom sektoru bilo 400.000. ljudi, danas je 500.000, 2009. je bilo četiri i nešto milijuna ljudi, a danas nas je 3,9 milijuna. Imamo diskrepanciju da veći javni sektor servisira manju populaciju. Ukupna masa plaće je ono što opterećuje, ako imate 100.000 viška, lako se izračuna koliko je to opterećenje.

Je li onda država glavni krivac? – Monetarna je politika pod državnom ingerencijom, no ne može se upirati prstom u Vladu. Izvršna vlast može razgovarati s monetarnom da usklade djelovanje. Moraju biti obazriviji i manje rastrošni. Vjerujem da je lakše prilagoditi monetarnu politiku. U hrvatskom slučaju poželjno je srušiti administrativne barijere za ulazak konkurencije u bilo koju branšu. Veća je konkurencija manji pritisak na cijenu. To se radi pojednostavljivanjem regulativa, dozvola, brzinom izdavanja dozvola... Trebalo bi ukinuti ograničenje cijena, to dokazano ne vodi do smanjenja cijena. Onda se dogodi da nekih proizvoda nema ili se drukčije pakiraju. Tu je i diskriminacija, danas ograničite cijenu svinjskog buta, recimo, i onda dođe netko pa kaže da se mora ograničiti cijena stanova, papira... svatko od nas ima preferencije i to otvara Pandorinu kutiju. Stalno se traži od države da se nešto stavlja u povlašteni proizvod. Kako to izregulirati  i ostati pravedan prema svima? Tu je izazov za politiku da ne popusti pritiscima. 

Što ako se ovaj bojkot nastavi. Hoće li biti efekta? – Velik broj ljudi živi komotno, puno je trgovačkih lanaca, puno je ponude. Nema rješenja, postoje samo kompromisi. Ako dođe do trajnijeg smanjenja kupnje, potrošači rade kompromis, kupuju manje. Ako netko stvarno za 20 posto reducira svoju potrošnju u lancima, za očekivati je da će biti posljednica. Pitanje je koliko i za koga. Dio dobavljača isporučivat će manje i zarađivati manje. Nije realno da ćemo očuvati sva radna mjesta i povećati plaće. Bit ćemo manje kreditno sposobni, što će utjecati na banke i njihove djelatnike. Razumno je očekivati da će smanjenje potrošnje utjecati na državni proračun. Tu su i vlasnici koji neće više investirati. Dakle, moguće je sve, ali pitanje je u kojoj mjeri će se distribuirati efekti. Ovaj emocionalni dio će se s vremenom primiriti, a ljudi će zbog svojih interesa kupovati kao i do sada. Mnogi će se i osvijestiti i početi upirati prstom u one koji su stvarni kontributori inflacije. 
Koje je onda, ukratko, rješenje ove situacije? – Restriktivnija monetarna politika, povlačenje viška novca iz opticaja, reduciranje državne potrošnje, ukidanje ograničenja cijena, rušenje administrativnih barijera za ulazak konkurencije, reduciranje porezne presije na rad, PDV, trošarine... – zaključuje sugovornik.