Dvije klase građana Hrvatske – jedna može i više nego smije, a druga ne može ni ono što smije

Formiranjem vlastite države, Hrvati su izašli iz dugog podstanarstva kad su se stoljećima potucali po tuđim državama u kojima su bili manjinski i neravnopravni narod i ušli u povijest pod svojim imenom. Ni u velikim ratovima i revolucijama nisu riješili svoje nacionalno pitanje, ili zato što su bili mali pa ih se pripajalo većim i velikima, ili zato što nisu bili na pravoj strani povijesti, pa nisu bili nagrađeni svojom državom. Nakon jednog rata, Hrvatska je iz Beča premještena u Beograd, od Habsburga pod vlast Karađorđevića; u drugom ratu, eksplodirale su hrvatske frustracije, i na račun Srba i na štetu Hrvata, tako da Hrvatska, s krivnjom ustaške države i sa zaslugama partizanske borbe, nije mogla dobiti više od toga da bude federalna jedinica u komunističkoj Jugoslaviji. Što je dalje bilo, može biti sporno samo onima koji zločin ne zovu pravim imenom, ili dijele zločine na "naše" i "vaše", pa produžuju rat koji je u Europi davno završio. Hrvati su se oslobodili Jugoslavije i sagradili krov nad glavom. Spojile su se međunarodne okolnosti, da je hrvatska država postala moguća, s voljom naroda, preuzeti sudbinu u svoje ruke. Kad je narod došao do riječi, na prvim slobodnim izborima izjasnili su se za program hrvatske suverenosti, što će reći države, na drugom izjašnjavanju, na referendumu, potvrdili su takvo opredjeljenje, a na trećem izjašnjavanju, u Domovinskom ratu, obranili su državu i ušli u novu povijest. Kad je put ka državnom osamostaljenju bio osporen, narod je rušio i balvane i barikade i obranio državu od agresije i od okupacije. S Domovinskim ratom završila je borba za slobodnu i demokratsku državu. Otad traje pitanje: što s državom?