Nakon što je punih trideset godina provela pod vojnom i administrativnom upravom Beča, 1908. godine Austro-Ugarska je i službeno anektirala provinciju Bosnu i Hercegovinu te ju je uvrstila u svoj državnopravni sastav. Posjet Franje Ferdinanda, prijestolonasljednika moćnog Austro-Ugarskog Carstva Sarajevu trebao je stoga biti jasna i glasna demonstracija carske moći, a i sam odabir datuma tog posjeta, na Vidovdan, bio je duboko simboličan i za mnoge krajnje provokativan. Naime, taj je dan u srpskoj nacionalnoj mitologiji bio obljetnica događaja koji je stoljećima oblikovao kolektivni identitet i otpor naroda na ovim prostorima - Kosovske bitke iz 1389. godine.
Situacija je stoga bila krajnje napeta, no i unatoč upozorenjima na mogući atentat, sigurnosne su mjere bile zapanjujuće slabe. Lokalni vojni zapovjednik, general Michael von Appel, predložio je da se vojska postroji duž cijele rute, no njegov je prijedlog odbijen uz objašnjenje da bi takav potez uvrijedio lojalne građane Sarajeva. Osiguranje rute kojom se kretala čak šest kilometara duga svečana povorka svedeno je stoga na samo šezdesetak lokalnih policajaca. Navodna izjava jednog od njih kako će "osiguranje 28. lipnja biti prepušteno Božjoj providnosti" ubrzo se pokazala proročanskom.
U namjeri da ubojstvom prijestolonasljednika carskom Beču pošalju snažnu političku poruku o neodrživosti njihove vlasti na ovim prostorima, naoružani bombama i pištoljima šestorica mladih pripadnika revolucionarne organizacije "Mlada Bosna" rasporedili su se duž sarajevskog Apelovog keja, uz rijeku Miljacku. Prva prilika za realizaciju njihovog plana ukazala se oko 10 sati i 10 minuta - dok je kolona, u kojoj je bilo šest automobila, prolazila pored Mostarske kavane, prvi atentator u nizu, Muhamed Mehmedbašić, iz neobjašnjivih razloga nije pravovremeno reagirao.
Nešto kasnije kod Ćumurija mosta devetnaestogodišnji Nedeljko Čabrinović odlučno je iskoračio pred kolonu te je bacio bombu prema trećem vozilu, otvorenom automobilu Gräf & Stift u kojem su se vozili Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija. Primijetivši kako nepoznat predmet leti direktno prema automobilu, vozač Alois Seyfried instinktivno je pritisnuo gas, a bomba se potom odbila o sklopljeni, platneni krov automobila, otkotrljala na ulicu te eksplodirala ispod sljedećeg vozila u koloni. Carski par prošao je bez ozljeda, no u snažnoj eksploziji ranjeno je bilo dvadesetak ljudi, među kojima su bili i časnici iz nadvojvodine pratnje. Nakon što je bacio bombu Čabrinović je progutao kapsulu cijanida i skočio u Miljacku. No, otrov koji je popio bio je prestar te je izazvao samo povraćanje, a rijeka je zbog ljetne suše tada bila duboka tek desetak centimetara, pa je njegov pokušaj samoubojstva propao, a on je ubrzo je uhićen.
Nakon tog neuspjelog atentata, zavladala je potpuna panika, a povorka je brzo nastavila prema Gradskoj vijećnici, projurivši pored preostalih atentatora koji, zatečeni brzinom, nisu stigli reagirati. Atmosfera u Vijećnici bila je krajnje mučna i napeta. "Gospodine gradonačelniče, došao sam ovamo u posjet, a dočekan sam bombama. To je nečuveno!" rekao je, vidno potresen i ljutit, Franjo Ferdinand, prekinuvši govor dobrodošlice sarajevskog gradonačelnika, Fehima Čurčića.
Službeni program nastavljen je tek nakon što ga je supruga Sofija uspjela smiriti, a kada je ceremonija završila donesena je ključna odluka koja će se ubrzo pokazati kobnom. Unatoč proživljenom šoku, ali i protivno svim sigurnosnim protokolima, nadvojvoda Franjo Ferdinand inzistirao je na tome da se plan puta promijeni kako bi on u bolnici osobno posjetio časnike iz svoje pratnje koji su tog dana bili ranjeni u bombaškom napadu. Nadvojvodin osobni komornik i najbliži suradnik predlagao je da ipak ostanu u Vijećnici sve dok vojska ne osigura ulice, no general Oskar Potiorek, čovjek koji je obnašao dužnost vojnog guvernera Bosne i Hercegovine, arogantno je odbio tu ideju.
"Mislite li da je Sarajevo puno atentatora?" upitao je Potiorek, uvjeren da je s bačenom bombom opasnost potpuno svaka prošla. Odlučeno je stoga da se ruta povratka promijeni te da se, kako bi se izbjegao zakrčeni centar grada, ide ravno Apelovim kejem. Taj kaos u komunikaciji zapečatio je sudbinu ne samo austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge, vojvotkinje Sofije Chotek, nego i cijele Europe. General Potiorek, koji je sjedio u automobilu s Franjom Ferdinandom i Sofijom, zaboravio je obavijestiti vozača Leopolda Lojku o promjeni plana. Vozeći se natrag Lojka je, stoga, sljedeći prvotnu rutu, kod Latinske ćuprije skrenuo desno, u Ulicu Franje Josipa.
"Stani! Krivo voziš!" povikao je Potiorek, nakon čega je vozač naglo zakočio te je pokušao voziti unatrag, no motor automobila se ugasio. Igrom sudbine, vozilo u kom su bili Franjo Ferdinand i njegova supruga stalo je gotovo točno ispred Gavrila Principa, čime mu se prijestolonasljednik našao ravno ispred nišan. Gavrilo Princip, koji je nakon propalih pokušaja svojih kolega već bio izgubio svaku nadu, nije oklijevao ni na trenutak. Prišao je automobilu, izvukao poluautomatski pištolj FN Model 1910 te je, s udaljenosti od jedva metar i pol, ispalio dva hica. Prvi metak pogodio je Franju Ferdinanda u vratnu žilu, dok je drugi, namijenjen generalu Potioreku, pogodio vojvotkinju Sofiju u abdomen. "Sophie, Sophie! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!" bile su to, prema svjedočenju grofa Harracha, posljednje riječi umirućeg nadvojvode. Nekoliko trenutaka kasnije i on i njegova supruga bili su mrtvi.
Principa su ubrzo svladali prolaznici i policija. Pri pokušaju da proguta kapsulu cijanida, otrov mu je izbijen iz ruke te je uhićen. Ta dva hica koja je lipanjskog dana ispalio 19-godišnji učenik osmog razreda gimnazije, bila su uvod u globalnu katastrofu nezapamćenih razmjera - Prvi svjetski rat, koji je odnio više od 16 milijuna ljudskih života. Iza atentata koji je izvršio devetnaestogodišnji gimnazijalac stajala je čvrsta mreža nacionalističkih i revolucionarnih organizacija. "Sebe smatram jugoslavenskim nacionalistom kojemu je cilj ujedinjenje svih Jugoslavena, pritom mi nije bitno državno uređenje, nego isključivo potpuna neovisnost o Austriji", izjavio je na suđenju Gavrilo Princip.
On i njegovi suborci bili su članovi "Mlade Bosne", tajnog pokreta koji je okupljao uglavnom studente i mlade intelektualce, Srbe, Hrvate i Muslimane. Njihov cilj bio je oslobođenje od austrougarske vlasti i ujedinjenje svih južnih Slavena, a taj radikalizam bio je potaknut desetljećima strane vladavine i inspiriran sličnim nacionalističkim pokretima diljem Europe. Iako su atentatori bili austrougarski državljani iz Bosne, oružje, obuka i logistička podrška nosili su potpis iz susjedne Kraljevine Srbije. Naime, u naoružavanju atentatora ključnu je ulogu odigrala tajna srpska organizacija "Ujedinjenje ili smrt", poznatija kao "Crna ruka". Na čelu te militantne grupe, proizašle iz redova časnika koji su 1903. izveli krvavi puč i svrgnuli dinastiju Obrenović, stajao je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, tadašnji šef srpske vojne obavještajne službe. Preko svojih agenata, prvenstveno Milana Ciganovića i majora Vojislava Tankosića, Apis je za mladiće iz Sarajeva osigurao pištolje i bombe. Oslanjajući se na već dobro razrađenu mrežu tajnih kanala i logističku infrastrukturu koju je godinama strpljivo gradila organizacija "Narodna odbrana", srpska obavještajna služba pomogla je atentatorima da se ilegalno prebace preko granice. Ipak, pitanje u kojoj je mjeri službena srbijanska vlada, na čelu s premijerom Nikolom Pašićem, bila upućena u čitavu zavjeru, i danas je predmet rasprava.
Neposredno nakon atentata u Sarajevu i u drugim su gradovima monarhije, na poticaj austrougarske vlasti, izbili protusrpski prosvjedi u kojima su uništene i opljačkane stotine srpskih trgovina i kuća. S druge strane, reakcija u Beču bila je potpuno drugačija. Građani nisu pokazivali pretjeranu žalost, a car Franjo Josip I., koji je imao izrazito hladan odnos sa svojim nećakom i prijestolonasljednikom, navodno je svojoj kćeri priznao da je atentat za njega "oslobođenje od golemog bremena". Za neke krugove u Beču i Berlinu, taj je atentat bio "zlatna prilika" i savršen izgovor da se konačno obračunaju sa Srbijom koju su smatrali glavnom preprekom svojim interesima na Balkanu.
Nakon što je dobila punu podršku od Njemačke Austro-Ugarska je 23. srpnja 1914. Srbiji uputila oštar ultimatum koji je sadržavao deset precizno formuliranih zahtjeva. Ti su zahtjevi bili sročeni s jasnom namjerom da u startu budu neprihvatljivi, jer bi njihovo potpuno usvajanje za Srbiju značilo ne samo poniženje, nego i praktički potpuno odricanje od državnog suvereniteta i neovisnosti. Ohrabrena podrškom Rusije Srpska vlada je tada pristala na gotovo sve točke, ali ne i na onu kojom se tražilo da u istrazi na srpskom tlu sudjeluju austrougarski istražitelji. Bečki su krugovi u tom djelomičnom odbijanju ultimatuma pronašli sjajan izgovor da prekinu sve diplomatske napore, pokrenu vojni stroj i krenu u davno priželjkivani obračun. Točno mjesec dana nakon atentata, 28. srpnja 1914., Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, što je unutar sustava europskih vojnih saveza pokrenulo nezaustavljiv domino-efekt, pretvarajući regionalni spor u globalni požar. Kako bi zaštitila svoju slavensku saveznicu Srbiju, Rusija je odmah započela mobilizaciju, Njemačka je na to odgovorila objavom rata Rusiji, a potom i njenoj saveznici Francuskoj. Kada su njemačke trupe, kako bi zaobišle francuske utvrde, umarširale u neutralnu Belgiju, Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj te je tako, u samo tjedan dana, lokalni sukob na Balkanu prerastao u europski, a potom i u svjetski rat.
Suđenje atentatorima i njihovim pomagačima, koji su bili optuženi za veleizdaju i ubojstvo, započelo je u listopadu 1914. u Sarajevu. I dok su stariji sudionici pokušavali umanjiti svoju ulogu, tvrdeći da su bili prisiljeni na suradnju, glavni akteri atentata, Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež, ponosno su pred sudom preuzeli punu moralnu i kaznenu odgovornost za svoje postupke, koristeći sudnicu kao platformu za strastveno isticanje svojih jugoslavenskih ideala i vizije o oslobođenju od tuđinske vlasti.
Organizator na terenu, Danilo Ilić i još četvorica bili su osuđeni na smrt vješanjem, a Gavrilo Princip je izbjegao smrtnu kaznu. Naime, budući da je atentat izvršio 27 dana prije no što je napunio okruglih 20 godina, što je prema habsburškom zakonu bila dobna granica za smrtnu kaznu, Princip je osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina tamnice. Izmučen glađu i teškim zatvorskim uvjetima Gavrilo Princip nije dočekao kraj rata niti raspad carstva protiv kojeg se borio. Umro je od tuberkuloze kostiju pred sam kraj rata, u travnju 1918. u zloglasnoj, austrougarskoj tvrđavi Terezin, na sjeveru današnje Češke, koja je služila kao strogi zatvor za najteže političke zatvorenike.
*uz korištenje AI-ja
Iako uz pomoć AIa, što je i navedeno na kraju, BRAVO za ovaj interesantan i poučan članak. Ipak se može kad se hoće...