U najnovijoj epizodi podcasta projekta SNOVI razgovaralo se o jednom od temeljnih pitanja suvremene hrvatske povijesti, pitanju koje i danas mnogi pogrešno tumače ili gledaju dosta usko, a to su uzroci Domovinskog rata i sustavno razoružanje Hrvatske neposredno prije agresije. Gost epizode bio je redoviti profesor dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i dugogodišnji suradnik projekta SNOVI.
Već na početku razgovora Nazor jasno i nedvosmisleno definira uzrok rata.
„Vrlo jednostavno, uzrok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je velikosrpska politika, dakle svega što se događalo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, od promjene vlasti u Srbiji 1987. godine pa do izravne srpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. godine“, ističe Nazor, naglašavajući da je riječ o kontinuitetu, a ne o izoliranom povijesnom incidentu.
Taj kontinuitet, objašnjava, moguće je dokumentirano pratiti još od 19. stoljeća. „Velikosrpske projekte možemo pratiti od 19. stoljeća“, navodi Nazor, podsjećajući na Načertanije Ilije Garašanina iz 1844., te na projekt Homogena Srbija Stevana Moljevića iz 1941., ali i na manje poznat, no iznimno važan elaborat iz 1939. godine – Krajina: Srbi u našim sjevero-zapadnim pokrajinama.
„Upravo na sadržaju toga elaborata možemo potvrditi da je sve ono što se događalo u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine zapravo kontinuitet“, kaže Nazor, naglašavajući kako se isti teritorij i isti ciljevi pojavljuju desetljećima kasnije. Posebno ističe kako se radi o razdoblju povijesti u kojem još nije postojala Nezavisna Država Hrvatska, niti ustaški režim, čime se ruši teza o reakciji dijela Srba u Hrvatskoj 1990. na navodnu obnovu NDH.
Govoreći o pobuni dijela Srba u Hrvatskoj, Nazor precizira još jednu povijesnu činjenicu. „Treba reći da nisu svi Srbi sudjelovali u pobuni i uvijek treba istaknuti da je oko devet tisuća Srba branilo Hrvatsku zajedno s nama“, naglašava, dodajući kako Hrvatska „nije imala nikakvih problema s nacionalnim manjinama“, osim s pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su prihvatili velikosrpsku politiku, a takvih nažalost nije bilo malo.
Jedan od najupečatljivijih dijelova razgovora odnosi se na nelegalni referendum 12. svibnja 1991. godine. Nazor ističe da su arhivski dokumenti zaplijenjeni tijekom operacija Bljesak i Oluja ključni dokaz ciljeva agresije. „Članak 3. odluke vodstva pobunjenih Srba od 16. svibnja 1991. vrlo je jasan, teritorij takozvane SAO Krajine sastavni je dio jedinstvene državne teritorije Republike Srbije. Dakle, rat koji će uslijediti nije građanski, nego klasična agresija, odnosno rat za teritorij“, kaže Nazor.
U razgovoru se osvrnuo i na institucionalnu podršku toj politici. „Uvijek su na tragu te politike dio Srpske pravoslavne crkve i beogradski vojni krugovi tj. vojska“, navodi, povlačeći jasnu paralelu između 1939. i 1990-ih godina, kada Jugoslavenska narodna armija postaje ključni instrument velikosrpske agresije.
Posebno potresan primjer simboličkog nasilja i svojevrsnu potvrdu kontinuiteta mržnje onih koji su 1991. napali i okupirali dio Hrvatske, Nazor vidi u promjenama naziva ulica u okupiranom Vukovaru. „Najozbiljnija i najviše upečatljiva je promjena Ulice Stjepana Radića u ulicu njegova ubojice Puniše Račića“, ističe, podsjećajući na atentat u beogradskoj skupštini 1928. godine.
Poseban dio razgovora bio je posvećen oduzimanju naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane u svibnju 1990. godine, što Nazor smatra jednim od ključnih događaja za razumijevanje kasnijeg tijeka rata. „Hrvatska je praktično razoružana. Sva moć koncentrirana je u rukama Jugoslavenske narodne armije“, objašnjava, pozivajući se na zapovijed načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića od 14. svibnja 1990.
Ta zapovijed, ističe Nazor, jasno pokazuje da se čekao ishod demokratskih izbora u Hrvatskoj. „Čim je postalo jasno da je vlast osvojila hrvatska opcija, izdana je naredba da se svo naoružanje Teritorijalne obrane stavi pod nadzor JNA“, kaže, dodajući kako Hrvatska tada nije imala snage ni institucionalne mehanizme za otpor.
Unatoč razoružanju, Hrvatska se obranila. „Rat za vojarne bio je presudan. Bez tada osvojenog naoružanja Hrvatska se ne bi mogla obraniti, a stanje na terenu do Sarajevskog primirja početkom 1992., koje je bilo uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske, pokazuje da agresor 1991. nije uspio ostvariti svoje strateške ciljeve“, zaključuje Nazor, naglašavajući da je međunarodno priznanje, simbolički označeno priznanjem država Europske zajednice 15. siječnja 1992., bilo strateški cilj hrvatske politike početkom 1990-ih.
Sadržaj nastao u suradnji s Orbicom.