Dok glumci ne mogu do publike, političari postaju rasni kazališni likovi

i dok su hrvatska kazališta još na čekanju (danas se otvaraju čak i kladionice, ali kazališna vrata ostaju zatvorena navodno do 18. svibnja), postavlja se pitanje kako će ova gotovo dvomjesečna kazališna stanka utjecati na glumačke nagrade? Hoće li uopće biti dovoljno dostojnih glumačkih kreacija koje mogu konkurirati za neku od ne baš malobrojnih hrvatskih glumačkih nagrada? Jer, dosta je premijera odgođeno (a neke su i otkazane). Termini su njihova održavanja upitni. No, bude li možda nedostajalo profesionalnih glumačkih parada, svakako neće nedostajati onih alternativnih. A među te alternativne svakako bi trebalo ubrojiti dva glumački impresivna nastupa aktualnog hrvatskog predsjednika Vlade Andreja Plenkovića.

U ove četiri godine njegova premijerskog mandata nije se baš nagledao predstava (dobro, bio je lani na premijeri “Hamleta” u Dubrovniku). Ali, da mu je gluma u krvi, dokazao je glumeći dva potpuno različita lika, i to 1. svibnja u Okučanima, a onda ovog četvrtka na Trgu sv. Marka. I dok je u Okučanima bio manji od makova zrna, sav skrušen i nemušt, pred jednim povijesno potpuno egzaktnim natpisom, na Trgu sv. Marka pokazao se maksimalno drčan paradirajući pred oporbenim zastupnicima zagrebačke Gradske skupštine koji su svoju virtualnu sjednicu odrađivali na trgu hrvatske i zagrebačke povijesti.

U Okučanima smo imali prilike vidjeti tiha i nesnalažljiva političara koji jako polako i oprezno shvaća da mu je netko (politički doduše jako blizak) nasapunao dasku. A u Zagrebu, na trgu koji je vidio sve i svašta, bio je to nezaustavljivi politički makijavelist i manipulator prepun sarkazma i ironije koji u pozi rimskog cara ismijava svoje podanike rečenicama koje se mogu shvatiti i kao represivna prijetnja. Ni lukavi Visarionovič ne bi bolje odigrao ulogu koju si je namijenio i napisao naš pristojni diplomat Plenković, krajnje kultivirani europski birokrat čije su ambicije bezgranične, baš kao i europska nesposobnost koju je Europska unija pokazala i kod virusne pandemije i kod izbjegličke krize i kod aktualnog potresa u Zagrebu. Imao je problema sa zagrebačkom oporbom i predsjednik Franjo Tuđman.

Bilo je tu svakakvog natezanja. Bilo je tu jalnuša i diletanata, da Judine škude i ne spominjemo. Bilo je tu demokratskog deficita. Ali predsjednik Tuđman nikada nije javno tako bahato demonstrirao vladarsku moć nad opozicijskim prvacima kao što je to ovog četvrtka učinio Andrej Plenković, čovjek koji sam za sebe tvrdi da je imao odličan kućni odgoj i nudi se kao uzor drugima. Ta njegova nevjerojatno razotkrivajuća eskapada koja nekoga može podsjetiti i na lisca koji se ušetao u kokošinjac pa se naslađuje prije pokolja, utoliko je gora i neugodnija što se odigrala nad oporbom grada koji je prije ni dva mjeseca pogođen katastrofalnim potresom.

Grada čiji stanovnici i povijesni spomenici čekaju na pomoć države i lokalne uprave, ali dobivaju samo poniženja koja su im zajedničkim snagama, vrlo utrenirano i uhodano, podarili chefovi hrvatske trenutačne političke zbilje Andrej Plenković i Milan Bandić. Ismijavajući oporbu, ismijavaju demokraciju. Ismijavajući opozicijske političke prvake (među kojima ima i ljudi koji iza sebe imaju zamjetan profesionalni i ljudski opus), ismijali su i građane grada Zagreba koji su te prvake birali u poniženu Skupštinu grada Zagreba. I što je najgore, i Andrej Plenković i Milan Bandić su toga svjesni, ali ih nije briga.

Jer misle da će sa svojim bahaćenjem uplašiti i obrlatiti i samu demokraciju, tu krhku uvoznu biljku koja na ovim prostorima nikako ne može na zelenu granu jer na ovim prostorima i relativno pristojni ljudi tako lako postanu obični ulični nasilnici kada se upletu u hrvatske političke mreže. A bahato ponašanje samo krije nekompetenciju, strah i frustraciju. A upravo od nekompetencije, straha i frustracije ponajviše su sastavljeni naši političari. Zato vole cipelariti protivnike. Pa i građane. I pri tome koriste i glumačke tehnike. Pa postaju sve bolji glumci. I dok pravi glumci ne mogu do publike, ni do novih uloga, naši političari postaju rasni kazališni likovi. Od kojih bi imali što naučiti čak i Shakespeare i Čehov.