Iako su posljednjih godina o svom iskustvu s disleksijom progovorile mnoge slavne osobe, među njima i Jennifer Aniston, Orlando Bloom, Keira Knightley i Salma Hayek, uz ovu se temu i dalje vežu brojne predrasude. Djecu s disleksijom i dalje se prečesto doživljava kao lijenu, nezainteresiranu za školu ili intelektualno manje sposobnu. Istodobno, sve se više naglašava koliko su važne rano prepoznavanje rizika i pravodobna podrška, jer upravo takav pristup može ublažiti posljedice i utjecati na pronalaženje učinkovitih načina učenja i razumijevanja teksta. Američka pedijatrijska akademija (AAP) upozorava da se prvi znakovi rizika mogu uočiti već u predškolskoj dobi te da su rano prepoznavanje i intervencija ključni kako bi se spriječile ili barem ublažile sekundarne posljedice, poput frustracije, slabijeg samopouzdanja i školskih teškoća. O prvim znakovima, najčešćim zabludama i načinima na koje roditelji mogu pomoći razgovarali smo s Mihaelom Hoppe, mag. logopedije, koja radi u Udruzi za djecu s teškoćama u razvoju Zvončići u Karlovcu.
Mnogi disleksiju i dalje svode samo na “miješanje slova”. Što je disleksija i kako biste je jednostavno objasnili roditeljima koji se prvi put susreću s tom dijagnozom?
Disleksija je razvojna teškoća koja djetetu može znatno otežati čitanje i pisanje, iako je ono po svemu drugome često jednako znatiželjno, bistro i sposobno kao i njegovi vršnjaci. Najčešće se očituje kroz poteškoće u prepoznavanju i povezivanju riječi, što onda otežava i samo razumijevanje pročitanog. Osim zamjene slova obuhvaća i izostavljanje te dodavanje slova prilikom čitanja. Odstupanja u tehnici čitanja često se odražavaju i na pisanje, pa je tako uz disleksiju često prisutna i disgrafija (zamjena slova, izostavljanje ili dodavanje slova u pisanju).
Koji su najčešći mitovi o disleksiji s kojima se susrećete u radu s djecom i roditeljima?
Među najčešćim mitovima i dalje su oni da su djeca s disleksijom lijena, da će teškoće s vremenom same nestati ili da je dovoljno samo više vježbati čitanje. Takve su pretpostavke posebno nepravedne jer djeca s disleksijom vrlo često ulažu više truda, vremena i energije od svojih vršnjaka, a rezultat ipak izostane ili dođe sporije. Upravo zato lako se javljaju razočaranje, pad motivacije i osjećaj da zaostaju, iako problem nije u manjku volje, nego u teškoći s kojom se svakodnevno nose. Potom, česta je predrasuda da su djeca s disleksijom manje inteligentna ili manje sposobna, što nije istina.
Može li se disleksija prepoznati prije nego što dijete krene ozbiljnije učiti čitati i pisati? Na koje rane znakove roditelji trebaju obratiti pozornost?
Iako se disleksija najčešće jasnije prepoznaje tek kada dijete krene učiti čitati i pisati, određeni rani znakovi rizika mogu se uočiti i prije polaska u školu. Među njima su, primjerice, obiteljska anamneza, kašnjenje u govorno-jezičnom razvoju, teškoće u fonološkoj svjesnosti, odnosno u prepoznavanju i baratanju slogovima i glasovima, kao i slabije verbalno radno pamćenje. Važno je pritom naglasiti da ti znakovi ne znače automatski da će dijete razviti disleksiju, ali mogu biti signal roditeljima da obrate dodatnu pozornost i po potrebi potraže stručni savjet.
Kada roditelj treba potražiti stručnu procjenu i kome se prvo obratiti te koliko rano prepoznavanje i podrška mogu utjecati na kasniji školski uspjeh i samopouzdanje djeteta?
Ako dijete u drugom ili trećem razredu osnovne škole i dalje pokazuje izražene teškoće u čitanju i pisanju, izbjegava takve zadatke ili zbog njih postaje frustrirano, važno je na vrijeme potražiti stručnu procjenu. Prvi korak najčešće je logoped, a nakon procjene po potrebi se uključuju terapija i podrška učitelja ili nastavnika. Upravo ta pravodobna reakcija može puno značiti: djetetu olakšava učenje, smanjuje osjećaj frustracije i pomaže da, unatoč teškoćama, sačuva vjeru u sebe i svoje sposobnosti.
Koliko djeca s disleksijom mogu razviti osjećaj da su “lošija” od vršnjaka i kako se to može spriječiti?
Nažalost, djeca s disleksijom vrlo lako mogu razviti osjećaj da su lošija od svojih vršnjaka, osobito ako se stalno susreću s neuspjehom u području koje je u školi jako važno, poput čitanja i pisanja. Ako pritom ne dobivaju dovoljno razumijevanja, lako mogu povjerovati da problem nije u teškoći, nego u njima samima.
Što u praksi za roditelje znači da budu podrška i kako izbjeći da dijete osjeća stalan pritisak?
Važno je pomoći djetetu pronaći način učenja koji mu više odgovara, primjerice kroz slušanje gradiva, korištenje mentalnih mapa ili zajedničko, mirno vježbanje čitanja. Dobar izbor mogu biti i audioknjige, osobito kad je riječ o školskoj lektiri, jer djetetu olakšavaju praćenje sadržaja i smanjuju frustraciju. Jednako je važno pohvaliti trud, a ne samo rezultat, te poticati dijete da razvija vlastite interese i područja u kojima se osjeća uspješno. Važno je da podrška kod kuće bude smirujuća i ohrabrujuća, a ne još jedan izvor stresa.
Koliko je važan način na koji roditelj govori o disleksiji pred djetetom i kako mu objasniti da ima disleksiju, a da to ne doživi kao etiketu ili ograničenje?
Način na koji roditelj govori o disleksiji pred djetetom iznimno je važan jer izravno utječe na to kako će dijete doživjeti sebe i svoje teškoće. Ako roditelj o disleksiji govori s razumijevanjem, bez srama i dramatiziranja, veća je vjerojatnost da ni dijete to neće doživjeti kao etiketu ili dokaz da s njim nešto nije u redu. Važno je objasniti da je riječ o drugačijem načinu učenja te naglasiti da uz podršku može svladati prepreke na koje u učenju nailazi. Važno je da roditelj svojim riječima djetetu šalje poruku da teškoća postoji, ali da ga ona ne definira.
Što biste na kraju poručili roditeljima koji su upravo doznali da njihovo dijete ima disleksiju i osjećaju strah, zbunjenost ili nesigurnost?
Važno je znati da disleksija nije prepreka uspjehu ili ostvarivanju djetetovih potencijala. Uz razumijevanje i pravovremenu podršku, dijete može uredno napredovati u školi te razviti svoje potencijale i jake strane. Dijete i roditelji u tom izazovu ne bi smjeli biti prepušteni sami sebi pa je važno ostvariti suradnički odnos s logopedom i školom.
Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Stanić Beverages.