Raspolaganje vlastitom imovinom jedno je od najosjetljivijih pravnih pitanja s kojima se možete susresti, posebno u životnoj dobi kada počinjete razmišljati o starosti, bolesti, sigurnosti i onome što ostavljate iza sebe. Upravo tada postavlja se i važno pitanje: kako svoju imovinu urediti na način koji je pravno valjan, životno razuman i u skladu s vlastitom voljom?
U praksi građani najčešće dvojbe imaju između ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, ugovora o darovanju i oporuke. Iako je riječ o potpuno različitim pravnim aktima, oni se često pogrešno poistovjećuju. Posljedica toga može biti sklapanje pravnog posla koji ne odgovara stvarnoj namjeri osobe koja njime raspolaže, a time neminovno dolazi do štete po nju ili po njezine nasljednike.
Zato je prije svake odluke važno odgovoriti na nekoliko temeljnih pitanja. Želi li si osoba osigurati skrb u starosti, bolesti i nemoći? Želi li svoju imovinu prenijeti bez protučinidbe, iz obiteljskih razloga ili iz zahvalnosti? Ili jednostrano želi odrediti komu će njezina imovina pripasti nakon smrti? Odgovor na ta pitanja u pravilu usmjerava i izbor pravnog posla.
U nastavku donosimo pregled osnovnih razlika između ugovora o uzdržavanju, ugovora o darovanju i oporuke.
Ugovor o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju: kada je cilj osigurati skrb
Zakonom o obveznim odnosima uređeno je sklapanje ugovora o uzdržavanju, pri čemu zakon razlikuje dvije njegove vrste: ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Ključna razlika između njih odnosi se na trenutak prijenosa prava vlasništva s primatelja uzdržavanja na davatelja uzdržavanja. Oba ugovora naplatni su pravni poslovi, što znači da svaka od ugovornih strana daje neku činidbu, pri čemu primatelj uzdržavanja daje dio ili svu svoju imovinu davatelju uzdržavanja, dok je davatelj uzdržavanja dužan uzdržavati drugu stranu ili trećega kao primatelja uzdržavanja do njegove smrti. Također, treba imati na umu da imovina koju davatelj uzdržavanja stekne na temelju ugovora o uzdržavanju čini bračnu stečevinu ako je isti u braku te je takva imovina u pravilu u jednakim dijelovima suvlasništvo bračnih drugova.
Ako je primatelj uzdržavanja sklopio ugovor o uzdržavanju, zakonski nasljednici primatelja uzdržavanja, koji spadaju u krug nužnih nasljednika, ne mogu iz takve imovine potraživati nužni dio. Obaveza uzdržavanja znači da se ugovorom mora odrediti sadržaj uzdržavanja pa se njime, među ostalim, određuje mjesto stanovanja primatelja uzdržavanja, obvezu davatelja uzdržavanja da primatelju uzdržavanja po potrebi priprema hranu, njeguje ga i brine o njegovu zdravlju u bolesti, vodi ga liječniku, u bolnicu, pribavlja mu potrebne lijekove te uopće brine o zadovoljavanju životnih potreba primatelja uzdržavanja kako bi mu osigurao dostojan život u starosti i nemoći, ako je potrebno snosi troškove režija, snosi ili doplaćuje troškove smještaja u domu kao i snosi troškove pogreba primatelja uzdržavanja.
Za valjanost ugovora o uzdržavanju potrebno je da bude sastavljen u pisanom obliku i da ga sastavi javni bilježnik u formi javnobilježničkog akta ili da ga javni bilježnik solemnizira ako ga je sastavio odvjetnik ili stranka sama, odnosno da takav ugovor ovjeri sudac nadležnog suda. Ugovor o uzdržavanju, koji nema propisanu formu je ništetan, dakle, niti ne nastaje.
Javni bilježnik, ako sastavlja takav ugovor, najprije utvrđuje pravu i ozbiljnu volju svih ugovornih strana, utvrđuje da su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje tog konkretnog pravnog posla, da nisu u zabludi, prisiljene ili nagovorene, objašnjava im sve posljedice koje za njih iz takvog ugovora proizlaze, sva njihova prava i obveze, kako se, na koji način i iz kojih razloga takav ugovor može raskinuti i druge relevantne činjenice i propise koji reguliraju takvu vrstu ugovora. Nadalje, utvrđuje i provjerava da primatelj uzdržavanja slobodno može raspolagati imovinom koja bi bila predmet ugovora, da je ista vlasništvo primatelja uzdržavanja, da nije opterećena kakvim teretima ili pravima trećih osoba i druge važne činjenice.
Konkretno, to znači da javni bilježnik razgovara sa strankama razumljivim riječima, osobito vodeći računa o tome da je često riječ o starijim, bolesnim i ranjivijim ljudima, čije je interese dužan posebno štititi. Prema svemu utvrđenome tada sastavlja ugovor koji sadrži sve što zakon propisuje i takvu ispravu pred njim potpisuju ugovorne strane. Isti postupak ponavlja se i ako stranke javnom bilježniku ili ovlaštenom sucu nadležnog suda donose već sastavljeni ugovor koji je sastavio odvjetnik ili one same. Ponekad se dogodi i da davatelj uzdržavanja umre prije primatelja uzdržavanja. Zakon propisuje da obveze davatelja uzdržavanja u tom slučaju preuzimaju bračni drug i njegovi potomci, ako oni na to pristanu. Taj se pristanak daje u pisanom obliku, i to na način da takvu ispravu mora sastaviti javni bilježnik u formi javnobilježničkog akta, ili odvjetnik, ili stranka, pa onda takvu ispravu mora ovjeriti sudac nadležnog suda ili potvrditi (solemnizirati) javni bilježnik. Sve prethodno navedeno zajedničko je i ugovoru o doživotnom i ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Također, davatelj uzdržavanja ne odgovara za dugove primatelja uzdržavanja osim ako se stranke drukčije ne dogovore.
Ugovori o uzdržavanju mogu se u svako doba raskinuti ako se ugovorne strane tako dogovore, a ako nema dogovora, raskid se može tražiti putem suda. Nakon što ugovor bude sklopljen, javni bilježnik koji ga je sastavio ili solemnizirao dostavit će u zemljišne knjige odmah prijedlog za zabilježbu postojanja tog ugovora ili prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na davatelja uzdržavanja, ovisno je li sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos vlasništva na imovini koja se daje kao naknada za uzdržavanje odgođen je do trenutka smrti primatelja uzdržavanja, što znači da primatelj uzdržavanja ostaje vlasnik imovine dok god je živ, a davatelj uzdržavanja stječe vlasništvo na njoj tek nakon smrti primatelja uzdržavanja. Kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos prava vlasništva na imovini koja se daje kao naknada za uzdržavanje nastupa odmah te davatelj uzdržavanja postaje vlasnikom imovine trenutkom sklapanja takvog ugovora. Budući da vlasništvo na imovini prelazi na davatelja uzdržavanja odmah po sklapanju ugovora, radi zaštite primatelja uzdržavanja, javni bilježnik je dužan stranke upozoriti na prednosti osnivanja prava stanovanja ili kakve druge služnosti u korist primatelja uzdržavanja.
Ugovor o darovanju: prijenos imovine bez protučinidbe
Ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Obdarenik bi trebao biti zahvalan na daru, međutim, to nije uvijek tako. Ugovori o darovanju teško se raskidaju i opozivaju. Za valjanost ugovora o darovanju pokretnina ne traži se poseban oblik, dok se za valjanost ugovora o darovanju nekretnina traži da bude sastavljen u pisanom obliku, a radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišne knjige, da potpis darovatelja bude ovjeren od strane javnog bilježnika. Dakle, takav ugovor mogu sastaviti javni bilježnici, odvjetnici i stranke same.
Stranke mogu ugovoriti i pravo stanovanja, uporabe ili plodouživanja u korist darovatelja, pri čemu treba voditi računa da se za valjanost darovnih ugovora bez predaje u neposredan posjed obdarenika po Zakonu o javnom bilježništvu traži forma javnobilježničkog akta. Važno je još imati na umu i da je darovanje besplatni pravni posao te da zakonski nasljednici, koji pripadaju krugu nužnih nasljednika, imaju pravo tražiti vraćanje darova kod izračunavanja vrijednosti nužnog dijela ako im je njihovo pravo povrijeđeno takvim besplatnim raspolaganjem od strane darovatelja. Korisno je znati i da je imovina stečena darovanjem od bilo koje osobe zasebna imovina obdarenika i ne čini bračnu stečevinu ako je obdarenik u braku ili izvanbračnoj zajednici.
Oporuka: najjednostavnije, ali i pravno najnesigurnije rješenje
Najjednostavniji i najjeftiniji, ali i najnesigurniji pravni posao koji stranka sama može poduzeti jest pisanje oporuke. Pritom treba imati na umu da je oporuka jednostrana izjava volje i da ne obvezuje ni samog oporučitelja, a pogotovo ne osobe koje bi stjecale bilo kakvu imovinu na temelju oporuke. Oporučitelj u svako doba može opozvati svoju oporuku, i to njezinim fizičkim uništenjem, ali i pisanjem nove oporuke koja će sadržavati volju oporučitelja različitu od one izražene u prethodnoj oporuci.
Oporukom stranka određuje kome ostavlja dio ili svu svoju imovinu nakon svoje smrti. Zakon o nasljeđivanju razlikuje privatnu i javnu oporuku, pri čemu se razlikuju vlastoručna oporuka (ona koju oporučitelj sam svojom rukom napiše i ispod se potpiše), oporuka pred svjedocima (kada oporuku napiše netko drugi, ali se na njoj oporučitelj vlastoručno potpisuje u nazočnosti i uz potpise dvaju istodobno nazočnih svjedoka) te usmena oporuka (kojom je moguće oporučiti samo iznimno u izvanrednim okolnostima). Osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati u redovitim okolnostima može oporučiti samo u obliku javne oporuke. Javnu oporuku na oporučiteljev zahtjev sastavljaju u Republici Hrvatskoj sudac ili sudski savjetnik općinskog suda ili javni bilježnik. Bez obzira na to u kojem obliku je oporuka sastavljena, po oporuci se nasljeđuje u ostavinskom postupku. U tom postupku pozivaju se svi zakonski nasljednici da se očituju o oporuci – priznaju li je za istinitu i pravovaljanu te traže li nužni dio, ako imaju pravo na njega.
Oporučni nasljednici također se izjašnjavaju priznaju li oporuku za istinitu i pravovaljanu te prihvaćaju li nasljedstvo na temelju oporuke. Treba imati na umu da je oporučno raspolaganje besplatni pravni posao i da zakonski nasljednici, kojima Zakon o nasljeđivanju priznaje pravo na nužni dio, imaju pravo tražiti i dobiti nužni dio ako im je to pravo povrijeđeno oporučnim raspolaganjem. Po okončanju ostavinskog postupka donosi se rješenje o nasljeđivanju na temelju kojeg se utvrđuje imovina i nasljednici ostavitelja te na temelju kojeg se nasljednici potom upisuju kao vlasnici nekretnina u zemljišnim knjigama, ili pak na sebe prenose drugu imovinu koju su naslijedili. Kao i kod darovanja, imovina stečena nasljeđivanjem čini zasebnu imovinu stjecatelja i ne ulazi u bračnu stečevinu, ako je stjecatelj u braku ili izvanbračnoj zajednici.
Troškovi sastava ugovora ili oporuke: o čemu ovisi cijena?
Kao i svaki posao koji obavljaju javni bilježnici, sastavljanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o darovanju ili oporuke naplaćuje se u skladu s Pravilnikom o privremenoj javnobilježničkoj tarifi, dok je sastavljanje takvih isprava od strane odvjetnika uređeno Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obje tarife kao osnovicu za naplatu uzimaju vrijednost imovine koja je predmet ugovora ili oporuke.
Prije odluke važno je razumjeti pravne posljedice
Već i iz osnovnog pregleda ovih pravnih poslova jasno je da su ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, ugovor o darovanju i oporuka složeni pravni poslovi s bitno različitim pravnim posljedicama. Izdvojili smo tek njihove najvažnije razlike, ali i to je dovoljno da pokaže koliko je važno prije svake odluke dobro razumjeti što se postiže pojedinim pravnim poslom.
Građani često miješaju ove vrste pravnih ugovora, a zbog čestih izmjena propisa i brojnih pravnih posljedica koje iz njih proizlaze, ni stručna procjena nije uvijek jednostavna bez uvida u konkretne okolnosti pojedinog slučaja. Stoga, prije donošenja odluke razumno je pravnu pomoć potražiti kod osoba koje su obrazovane i iskusne u poznavanju i primjeni propisa, a to su odvjetnici i javni bilježnici, koje stranke biraju po vlastitu nahođenju.
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom javnobilježničkom komorom.