Ne samo po haaškim kriterijima Carle del Ponte, Josipu Brozu Titu, da je živ, bilo bi suđeno kao vođi udruženog zločinačkog pothvata kojim se radi održanja jednopartijskog režima provodio državni terorizam. I to ne zbog neke izjave kojoj bi ambiciozni tužitelj promijenio smisao, kao vojnom govoru dr. Franje Tuđmana na Brijunima radi optužbe naših generala. Tita bi teretila direktiva koju citira njemački sud u presudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču.
Tito, pod oznakom državne tajne, piše o “specijalnom ratu” koji protiv Jugoslavije vode antikomunističke snage, a u okviru čega “unutarnji neprijatelji i ekstremna politička emigracija pojačavaju intenzitet kontrarevolucionarne aktivnosti”. Sva su društvena područja napadnuta, nastavlja Tito: “Intenzitet, opseg i moguće posljedice svega toga traže poduzimanje djelotvornih, organiziranih i dugoročnih mjera svih struktura društva, osobito na razini političkih ideja, narodne obrane, sigurnosne i vanjske politike”, piše Tito 21. srpnja 1972. na Brijunima. Udba je imala “specijalnu” ulogu u tom ratu.
U drugoj presudi, onoj Krunoslavu Pratesu, osuđenom također za sudjelovanje u likvidaciji Stjepana Đurekovića, navodi se: “Likvidacije protivnika režima u inozemstvu, koji su dovodili u pitanje legitimnost države ili partije u Jugoslaviji, neki su nositelji političkog odlučivanja još početkom 80-ih godina svakako smatrali ‘legitimnim sredstvom’ za očuvanje vlasti.” Zatim se obrazlaže da jugoslavenski sigurnosni aparat nije bio nadležan na vlastitu odgovornost narediti i/ili izvršiti likvidacije. “Do svoje smrti Tito je sam izdavao te odgovarajuće naloge”, obrazlaže njemački sud i dodaje kako su nakon njegove smrti 1980. naredbe izdavali isključivo “izvršni komiteti Komunističke partije na republičkoj razini”.
Tko je to bio u slučaju Đurekovića, 2008. u predmetu Prates njemački sud nije uspio razjasniti. Drugo sudsko vijeće, za Perkovića i Mustača, utvrdilo je 2017. da su likvidacije u inozemstvu odobravane na saveznoj razini, zbog mogućih vanjskopolitičkih posljedica, a Đurekovićevu je odobrio Stane Dolanc, dok su je organizirali Perković i Mustač. Iako je sud imao dopis u kojem Perković 17. rujna 1992. na zahtjev predsjednika dr. Franje Tuđmane o radu SDS-a piše: “Ne mogu reći ništa decidirano o političkim ili fizičkim eliminacijama pojedinih osoba u ranijem razdoblju. Sva su moja saznanja u granicama općih i eventualnih zaključaka, a bez konkretnih dokaza. Moj je dojam da takvo što nije predstavljalo opće prihvaćene metode u hrvatskoj Službi državne sigurnosti, a ako se primjenjivalo takvo što, onda su to radili pojedinci”. Sudu u Münchenu logično je da Perković sve poriče: “Iako je Hrvatska na svom uspješnom putu u državnu samostalnost koristila i pomoć bivših dužnosnika socijalističkog sustava, potonji su bili suočeni s predbacivanjima da su bili upleteni u bivši totalitarni sustav. O tome piše i sam Perković jer se plauzibilno brani protiv optužbe da je sudjelovao u planiranju ili provedbi likvidacije Brune Bušića. U dopisu Tuđmanu ne poriče da je bilo primjene takvih metoda, a to da su “radili pojedinci” ovaj Senat vrednuje kao tvrdnju u korist vlastite obrane koja sama po sebi nije uvjerljiva.”
Rekonstruirajući državni teror, otmice, likvidacije, ucjene i prijetnje radi vrbovanja iseljenika, Njemačka je angažirala poveće kadrovske i financijske resurse te imajući u vidu ne samo aferu “lex Perković” nego i poteškoće u traženju dokaza po arhivima, uložili su silan trud kako bi doznali istinu o državnoj likvidaciji koju je propala država izvela na njihovu tlu. Taj se proces, očito, nije mogao provesti na hrvatskom tlu, kako je to, kad je izgubio sve argumente, priželjkivao Zoran Milanović. I to ne zbog toga što se naši suci ne bi usudili prema istom stanju spisa tako presuditi. Jer, podsjećamo, zasluga je hrvatskih sudaca što je Njemačka dobila priliku suditi. Ali pokraj svih protivnika obračuna s prošlošću, ne samo okorjelih osobno motiviranih već i novopečenih, taj spis kod nas nikad ne bi imao dimenzije kakve je imao u Njemačkoj. Naš je DORH odbacio već kaznene prijave. Ni istrage nije bilo. Čak i ako je “lex Perković” posljedica samo političkog diletantizma, a ne refleksa za zaštitu bivšeg režima, previše je. “Neprijateljska emigracija” za mnoge ni danas nije prijateljska. I lider oporbe, na spomen komunizma, okreće se budućnosti. Gleda žrtvama Udbinih likvidacija u oči i govori: “Protiv sam svakog revizionizma i pokušaja podjela na temama iz prošlosti. Oni koji otvaraju teme iz prošlosti nemaju nikakvih planova za budućnost”. Kakvo političko licemjerje, sljepilo i bešćutnost. Danke Deutschland!
>> Sud uručio pisanu presudu Perkoviću i Mustaču, počinje rok za žalbu
>> Zašto Europa ignorira naše zahtjeve - od 627 traženih ljudi izručili su nam tek 139