'Da nema Marinka, nikada ne bih shvatio da i netko iz fetive splitske obitelji i pravi Purger mogu egzistirati u jednoj osobi'

"Da nema Marinka, nikada ne bih shvatio da i netko iz fetive splitske obitelji i pravi Purger mogu egzistirati u jednoj osobi. Marinko je od onih osoba koje nikada nećete vidjeti namrgođene, ljute, zabrinute, užasno zaposlene, užurbane, nadrkane… (Smije li se ovo reći?) On se i u tuzi znao šaliti a da se nitko nije osjetio povrijeđenim", tako je u knjizi "Novi fosili – Bend ljubavi i sreće" koja je u izdanju Večernjeg lista objavljena prošle godine, Mario Mihaljević pisao o počecima Novih fosila, i o jednom od osnivača, Marinku. Tužna vijest stigla je danas. Marinko Colnago preminuo je u 83. godini, nakon kratke i teške bolesti, objavili su iz benda. 

"Dragi naši, s velikom tugom javljamo da nas je napustio naš dobri duh Fosila, naš dragi Marinko. Nedostajat će nam beskrajno. Marinko, zauvijek si u našim srcima", napisali su. 

Marinko Colnago, basist i jedan od osnivača legendarnih Novih fosila, jedini je član koji u ovom kultnom pop sastavu svirao od samih početaka, davne 1969. godine. Njegova životna i glazbena priča neraskidivo je vezana uz uspone, padove, ljubavi i gubitke benda koji je obilježio glazbenu scenu bivše Jugoslavije i Hrvatske, a čije pjesme i danas žive.

Godine 1969., Marinko Colnago i bubnjar Slobodan Momčilović Moka, obojica tada članovi benda Kennedy Boys, odlučili su osnovati vlastiti sastav s originalnim pjesmama. Ideja se rodila u zagrebačkoj slastičarnici Junferica. U knjizi koju je uredio dugogodišnji urednik Večernjeg lista, Žarko Ivković, objašnjeno je i otkud i ime benda. U slastičarnicu ulazi Nikica Kalogjera. "Kada je Nikica ušao nešto malo prije podneva, svi su čuli kada je pitao Moku, uz obavezno dvostruko pomicanja nosa i crnih naočala, a poslije neizostavnim, također dvostrukim, glasnim kvrckanjem zubima: 'Onda, gospon Momčilović, jesmo kaj sredili?' Ekspeditivni Moka odgovorio je: 'Nego kaj, doktore.' Nikica je, naime, stvarno bio liječnik koji se tim poslom nikada nije bavio. 'A kako se zovete?', pitao je doktor. 'E, to još ne znamo. Ali koliko godina imamo, najbolje da se zovemo Fosili', bubnuo je Marinko. Jer njemu je bilo 27, a Moki 28. Godina. Svi su se nasmijali, a Mišo Doležal iz kvarteta Melos nešto je promrmljao da baš nije zgodno ime, na što je Arsen Dedić, bivši melosovac koji je bio s njim u društvu, rekao: 'Neka onda budu Novi fosili.' I tako se rodiše Novi fosili. Moka je zavrtio rundu za sve".

U samom uvodu knjige Mihaljević je kazao kako mu nije bilo lako pisati o glazbi te se prisjetio citata koji je negdje pročitao njegov sin Branimir – da je "pisati o glazbi kao plesati o arhitekturi". U knjizi je, kao i svim članovima benda, i Marinku posvećeno poglavlje. "Nikad se nije isticao u prvi plan, ali imam dojam da, ako nije njegova bila zadnja, nekako je bila presudna, u svim odlukama. A bilo je teških. Ne samo odluka, ne samo trenutaka, nego i dugih teških razdoblja u postojanju tih 55 godina. Jedan od takvih trenutaka je kada su Marinko i Moka ostali sami. Poslije jednog ljeta u Dubrovniku napustili su ih svi članovi benda. Do jednoga. Od velikog benda ostali su bubnjar i basist. Kao kraj lijepe priče, ili kao početak lošeg vica", piše Mihaljević. Naime, tada su na terasi kafića na Trešnjevci, kamo su stali na još jednu putnu, ugledali malu iz Splita. Bila je to Đurđica Miličević. Kasnije će je svi znati kao Đurđicu Barlović. 

Od Marinka se opraštaju brojni obožavatelji i prijatelji. "Dragi Marine, zajedno smo dijelili zlo i dobro od daleke 1977. god. Ostavio si neizbrisiv trag u mom životu. Hvala ti, amigo"; napisao je i Vladimir Kočiš Zec.

FOTO Marinko Colnago posljednji nastup s Novim fosilima imao je u Lisinskom