Crkvene vlasti često su koristile autoritet kako bi ušutkale kritičke glasove

Nedjelja Krista Kralja nosi politički pečat. Utemeljena 1925. godine, u vrijeme pada autokratskih režima i uspona sekularizma, bila je odgovor pape Pija XI. na svijet koji je, činilo se, rušio temelje kršćanskog identiteta. Povijest nas uči da su kraljevstva, koliko god veličanstvena, često propadala pod teretom vlastite moći. Aleksandrovo carstvo, Rimsko Carstvo, “Sveto Rimsko Carstvo njemačkog naroda” – sva su obećavala besmrtnost, ali rasipala su se poput kula od karata. Savez religije i politike rijetko je donosio pravdu. Češće je rezultirao spaljenim gradovima, križarskim ratovima i ušutkanim neistomišljenicima. Nerado se prisjećamo progona “nevjernika” samo zato što nisu vjerovali kako se smatralo da treba. Kristovo kraljevstvo nije od ovog svijeta. Isusov ideal ne oslanja se na vojske ni političke saveze. On ne traži sjaj prijestolja ni pompe krunidbe. U njegovu je kraljevstvu ljudsko dostojanstvo nepovredivo. Za Platona kralj je simbol mudrosti, onaj koji poznaje padove i uspone ljudske egzistencije. U tom grčkom duhu evanđelisti opisuju Isusa – čovjeka koji na križu postaje pravi kralj. No u okupiranoj Palestini riječ “kralj” nosila je snažan politički naboj.