Napadima na Venezuelu koje reklamira kao antikartelskima Donald Trump čini ono što je Joe Biden trebao učiniti, a možda i on sam u prvom mandatu. Barem kada se gleda iz američkog kuta gledanja. Iako američka politika prema sebi susjednom južnom kontinentu nikada nije bila osobito miroljubiva, pa niti poštena, recimo i to, kada se o Venezueli radi stvar je bitno drugačija. Postoje, naime, barem četiri dobra razloga za američku intervenciju u toj zemlji, odnosno za svrgavanje predsjednika Nicolasa Madura. To bi se uskoro moglo i dogoditi jer je slanje cijele jedne borbene grupe na čelu s najvećim bojnim brodom na svijetu protiv nekakvih krijumčara koji koriste neke koćarice ili glisere u najmanju bi ruku bilo pretjerivanje ako posrijedi nije nešto drugo. Jer, Madurovo se vladanje Venezuelom nipošto ne da uspoređivati s onim njegova prethodnika Huga Cháveza, već ga se bez razmišljanja treba nazivati onako kako ga zapadni mediji uglavnom i nazivaju – diktatorskim.
Ta se diktatura i može nazvati komunističkom jer sam Maduro korijene svojeg ljevičarstva i vuče iz kubanskog komunizma. Ondje se kao mladić školovao, na važnim kubanskim političkim školama, predavali su mu istaknuti kubanski komunisti. Koliko je Maduro zastranio u svojem vladanju svjedoči i činjenica kako ga je prestala podupirati i Komunistička partija Venezuele. Iako se u zemlji održavaju izbori, kao u svibnju ove godine, demokracija je praktično nepostojeća. I za Sjevernu Koreju bilo bi pomalo čudno da vladajuća stranka PSUV 83,54 posto glasova. Imati drugu takvu diktaturu u svojem bazenu, pored one kubanske, za Sjedinjene Države je naprosto loše na praktično svim razinama. Maduro svoj režim unatoč sankcijama održava na razne načine.
Jedan je od njih nafta. Venezuela je, naime, zemlja s najvećim rezervama sirove nafte na svijetu, prema procjeni iz 2019. godine tamo je 303,3 milijarde barela što je više i od Saudijske Arabije. Iako ta nafta nije najbolje kvalitete te traži temeljitu preradu. To, ipak, nije važnije od toga da Maduro, iako mu proizvodnja pada, uspijeva tu naftu plasirati na svjetsko tržište. Američki Chevron imao je dozvolu eksploatacije te nafte pa se držalo kako je to glavni razlog zašto SAD protiv Madura ne poduzimaju ništa konkretno. Ima, međutim, nedavnih izvješća kako je Venezuela dopustila Chevronu punu kontrolu nad zajedničkim naftnim programom pa ispada kako američki naftni gigant financira diktatorski režim ove države. Iako je Trump djelokrug te dozvole bitno smanjio u srpnju a udario 25 posto dodatnih carina zemljama koje uvoze venezuelansku naftu. Ali venezuelanski režim pronašao je i novi kanal distribucije, a to su Rusi. Venezuela je sada, a ne više Kuba, najvjerniji ruski saveznik u Latinskoj Americi.
Maduro je redovit gost na moskovskim priredbama poput Dana pobjede, a u svibnju su dvije zemlje potpisale i dokument o uskoj suradnji. Četvrti bi razlog bio ipak i trgovina drogom, ponajprije kokainom. Venezuela je 2005. godine raskinula veze s američkom DEA, agencijom za borbu protiv narkotika, prozivajući njezine službenike za špijuniranje. Zatim je broj zapljena droge u Venezueli od 2008. do 2012. godine pao, zemlja je po tome bila četvrta u svijetu da bi za četiri godine pala na šesto mjesto. Prošle godine samo su zapljene kokaina pale na 35,1 tona što je za 20 posto manje nego 2023. Od ranije je poznato kako iz Venezuele i prostora Kariba u SAD dolazi oko 10 posto kokaina. Da droga ipak nije glavni razlog jest Trumpova tvrdnja kako iz ove zemlje dolazi fentanil za što nema nikakvih dokaza kao što Venezuela nije jedan od glavnih proizvođača kokaina. Očito je Trumpov cilj nešto drugo, vjerojatno bliže prvim trima razloga. Pitanje je može li se Venezuela obraniti od eventualnog američkog napada koji bi provela borbena grupa koja je netom napustila Jadran. Vrlo vjerojatno ne.
Iako Maduro u teoriji može mobilizirati 3,7 milijuna ljudi, on sam tvrdi čak osam, zemlja broji 29 milijuna ljudi službeno, sada već vjerojatno manje zbog migracije pred Madurovim režimom. Profesionalna vojska broji 123.000 ljudi. I ta je vojska vjerojatno u ozbiljnom rasulu. Analitičari Breaking Defensea, recimo, tvrde kako im nisu funkcionalne ni jedna podmornica ili bojni brod pa je i to razlog što ih nema u teritorijalnim vodama kojima sada hara američka mornarica s otprilike 10.000 ljudi. No, milijarde je Venezuela potrošila posljednjih godina na ruske sustave kojima bi cilj mogli postati američki brodovi i zrakoplovi. Imaju najmanje 30 zrakoplova Su-30 koji mogu nositi protubrodske rakete Kh-31. Mogu također nositi i rakete zrak-zrak R-77 dometa više od 70 km kao i R-27 dometa 50 km. Ranije je venezuelansko ratno zrakoplovstvo imalo i ozbiljan broj F-16A/B no koliko se zna, još su samo tri u letnom stanju. Protuzračna obrana je nešto uvjerljivija, oslanja se na mobilni sustav S-300, valjda najpoznatije rusko protuzračno oružje a Venezuela je navodno za njih dobila i nove projektile dometa 100 i 150 km. Zatim je tu sustav S-125 Pechora-2M kojih bi Venezuela mogla imati 24 ili čak 44.
Najmoderniji je mobilni sustav Buk-M2 srednjeg dometa koji se dokazao u Ukrajini. Svi ovi sustavi smatraju se zbog svoje mobilnosti prijetnjom čak i za F-35 a uz njih je venezuelanska vojska dobila i 300 ZU-23-2 protuzračna topa kalibra 23 mm koji su opremljeni računalnom kontrolom vatre i elektrooptičkim ciljnicima, što ih čini modernima iako su se takvi topovi pojavili još sredinom prošlog stoljeća. Pisalo se u zadnje vrijeme o 5.000 komada prijenosnih sustava Igla-S i to je vjerojatno točno. Kao što je točno da se radi o vjerojatno najboljim takvim sustavima u svijetu. Za sada nema naznaka da bi SAD poduzele bilo kakav kopneni napad, nije za vjerovati niti da bi to počele prije nego ostvare potpunu kontrolu zračnog prostora. Ako bi se to dogodilo, susreli bi se s raznolikom oklopnom snagom, gdje su glavni borbeni tenkovi ruski T-72B1 a onda i vremešni francuski AMX-30V. Ne izgleda kao ozbiljna snaga, no konfiguracija terena Venezuela slična je kao i drugih karipskih država, puno šume, loša cestovna infrastruktura. Vjerojatnije je da će SAD, ako idu na ključnu promjenu, gledati da svrgnu Nicolasa Madura brzom i izravnom akcijom ili implozijom režima.
I nisu oni krenuli iz Splita, nego ih je naš patrolni brod najurio 🧐