brojni prijepori

Bitka na Sutjesci: Hrvatska bitka u kojoj je poginulo 3000 Dalmatinaca

22.06.2020.
u 19:30
Bitka na Sutjesci je, unatoč strašnim gubicima, donijela političku korist, tvrde neki povjesničari.
Pogledaj originalni članak

Bitka na Sutjesci jedan je od sinonima i mitova komunističkog sustava. Tom su rečenicom zastupnici HDZ-a 2017. godine odbijali ideju SDP-ovca Ranka Ostojića da Hrvatski sabor postane pokroviteljem komemoracije hrvatskim partizanima poginulim na području između rijeka Pive i Tare u istočnoj Bosni, gdje su se u okruženju njemačkih trupa u svibnju 1943. našle četiri partizanske divizije i 16 brigada, u čijem su sastavu bili i brojni Hrvati, prije svega s područja Dalmacije. Dvije godine kasnije među okupljenima na komemoraciji na Tjentištu pojavio se Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane, i to u ulozi izaslanika premijera Andreja Plenkovića, a među vijencima položenima kod spomenika poginulim borcima našao se i onaj s natpisom “Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske”. Riječ je, očito, o potpunom zaokretu službene hrvatske politike, prije svega HDZ-a kada je riječ o odnosu prema hrvatskim partizanima, kojih je najviše među poginulima na Sutjesci, ali i u odnosu na samu narav ove bitke. Ovakav je zaokret, očekivano, naišao na negodovanje na desnom političkom spektru pa su se iz HDZ-a požurili obrazložiti da nije riječ o nikakvom odavanju počasti komunističkom sustavu.

– Kao što odlazak u Bleiburg ne predstavlja veličanje NDH, nego se odaje pijetet brojnim hrvatskim domoljubima koji su bez suda i presude smaknuti u Bleiburgu i na križnim putovima diljem bivše države, tako ni odlazak izaslanika premijera na Sutjesku apsolutno nije veličanje boljševičke i komunističke Jugoslavije. Na Sutjesci je poginulo više od 3000 Hrvata, mojih Dalmatinaca, i svih drugih koji su krenuli u borbu protiv fašizma i za slobodu svoje domovine – objašnjavao je Večernjaku Branko Bačić.

“Nema važnosti za Hrvatsku”

No oko toga što je za partizanski pokret i otpor fašizmu, ali i za današnju Hrvatsku značila ova bitka puno je prijepora ne samo u politici nego i među povjesničarima. Za neke od njih, poput Tvrtka Jakovine ili Ive Goldsteina, dvojbe nema: Bitka na Sutjesci je, unatoč strašnim gubicima, donijela nemjerljivu političku korist u vidu dolaska britanske vojne misije i konačnog zaključka da su partizani, a ne četnici jedina antifašistička snaga na ovom području.

– Bitka na Sutjesci bila je vrlo važna jer su tamo došli britanski vojni izaslanici. Oni su na temelju tih bitaka izvijestili tko je taj tko se bori protiv Nijemaca na prostoru bivše Jugoslavije i od tog trenutka dalje je priča sa Saveznicima koji se okreću prema partizanima, odnosno prema Titu, počela dobivati svoju konačnu formu – komentirao je za Večernji list Tvrtko Jakovina kada je prije dvije godine odbijeno saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom na Tjentištu. Jakovina ističe kako je ova bitka bila važna zato što je 1943. trebalo očistiti prostor od onih koji su, u trenutku kada se pripremaju velike bitke na Sredozemlju, Nijemcima mogli postati neugodan faktor s obzirom na to da Talijani ulaze u svoju završnu fazu i talijanska je situacija vrlo teška.

– S te su strane nastojali očistiti stanje i izbjeći bilo kakvo dodatno krvarenje i zbog toga su se dogodile dvije velike bitke na Neretvi i Sutjesci – kazao je tada Jakovina podsjećajući kako je njemačka operacija Schwarz, koja je u poslijeratnoj terminologiji nazvana Petom neprijateljskom ofenzivom, za cilj imala razbiti Vrhovni štab NOVJ koji se nakon raspada Bihaćke republike spuštao prema jugu.

– To je prostor blizak dalmatinskom prostoru i zato ste imali ne samo veliki broj Hrvata nego i velik broj onih koji bi se danas zvali građanima Republike Hrvatske bez obzira na nacionalnost – naglasio je Jakovina. Goldstein je, pak, za Jutarnji list istodobno napisao: “Upravo u danima kada su se na Sutjesci odigravali odlučujući okršaji hrvatski su partizani 13. i 14. lipnja na novooslobođenom području u Otočcu i sutradan na Plitvicama, u Lici, osnovali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), vrhovno predstavničko tijelo Narodnooslobodilačkog pokreta za Hrvatsku. Hrvatski partizani koji su ginuli na Sutjesci vezali su Nijemce, Talijane i njihove domaće prišipetlje na taj prostor kako bi se više stotina kilometara na sjeverozapad mogao osnovati ZAVNOH, izvorište današnje hrvatske državnosti.” Tomu je dodao i kako je “malo reći da je sramota da današnje državne vlasti zaboravljaju te junake koji su pali na Sutjesci i Neretvi, a komemoriraju i drže nadahnute govore onima koji su se protiv njih borili”. No nisu svi povjesničari uvjereni u doprinos ove bitke današnjoj Hrvatskoj, ali ni samom partizanskom pokretu. Davor Marijan Sutjesku tako naziva mitom, klaonicom i promašajem bez ikakva realnog značaja. Marijanova je teza da Bitka na Sutjesci nije bila pobjeda, već jedan od najtežih poraza partizana, a ključnom bitkom smatra onu na Neretvi, u kojoj su se, kaže, partizani riješili svog najopasnijeg protivnika – četnika. Ovaj je povjesničar uvjeren da bi potvrda Saveznika, koja je bila ključna za partizanski pokret, došla i da Bitke na Sutjesci uopće nije bilo. S tim je suglasan i Amir Obhođaš koji ističe kako se problematika savezničkog podupiranja četničkog pokreta i kasnijeg davanja na važnosti partizanskom, da bi suradnja s četnicima na kraju potpuno prestala, ne može svesti na pitanje Bitke na Sutjesci, nego je rezultat puno širih političkih silnica.

– Britanske vojne misije stalno su prisutne, Amerikanci su bili prisutni u stožeru Draže Mihailovića i nakon Sutjeske. To su puno složenije priče i ne mogu se svesti na ovakvu simboliku – uvjeren je Obhođaš. Ipak, smatra da je ova bitka itekako bitna za partizanski pokret jer se radilo o važnoj operaciji Nijemaca koji su tada nastojali u potpunosti uništiti partizane bojeći se njihova djelovanja u slučaju savezničkog iskrcavanja na obale Jadrana. Unatoč ogromnom angažmanu sila Osovine, Tito se tu uspio izvući iz okruženja, a bez obzira na gubitke, gerila je uvijek pobjednik ako je ne uspijete do kraja uništiti, tumači Obhođaš. Ovaj povjesničar skeptičan je, međutim, kada je riječ o važnosti ove bitke za današnju Hrvatsku pa onda i prema tumačenjima da bi je država i službeno trebala komemorirati.

– Bitka na Sutjesci imala je važnost za bivši sustav, ona je bila jedna od ključnih mitskih točaka oko koje se gajio kult, no ne vidim kakvu bi važnost ona mogla imati za Hrvatsku budući da je SFRJ bila negacija Hrvatske. To što su u toj bitki sudjelovali Hrvati iz Dalmacije govori samo o povijesnom kontekstu u kojem se sve to događalo i tim ljudima treba odati počast, ali da bi Hrvatska baš trebala toj bitki pridavati preveliku važnost, nisam baš siguran u to – kaže Obhođaš. A kolike su gubitke u toj bitki pretrpjeli partizani iz Hrvatske koji su bili ključna sastavnica jedne od najkrvavijih bitaka na ovim prostorima, svjedoči “Prozivka boraca sa Sutjeske” koju je u knjizi “Borci Sutjeske” iznio slovenski povjesničar Viktor Kučan.

Četiri Nijemca na strani partizana

Kučan tamo navodi da je brojno stanje cijele partizanske grupacije, zajedno s ranjenicima i bolesnicima Centralne bolnice, iznosilo ukupno 22.148 boraca (19.265 muškaraca i 2883 žene). Operativna grupa brojila je oko 18.000 boraca, a u mjesec dana bitke poginula su 7543 partizana (6946 muškaraca i 597 žena). Kučan u knjizi donosi i njihov socijalni te nacionalni sastav, ali i tablicu koja pokazuje broj boraca po općinama u bivšoj Jugoslaviji, iz koje je vidljivo da su među partizanima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca. Za usporedbu, u Bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000, a najveće gubitke pretrpjela je Druga dalmatinska brigada s 800 poginulih. Po nacionalnom sastavu, među borcima na Sutjesci bilo je 3295 Crnogoraca, 5220 Hrvata, 11.851 Srbin, 4 Makedonca, 21 Slovenac, 866 Muslimana, 757 Jugoslavena, 74 Židova, tri Albanca, šest Čeha, pet Mađara, po tri Slovaka i Rusina, pet Poljaka, devet Rusa, 10 Talijana, četiri Nijemca, dva Engleza te po jedan Kanađanin, Bugari, Irac i Ukrajinac, a s njima je bilo i šest boraca čija nacionalnost nije utvrđena. Nasuprot raspravi o naravi Bitke na Sutjesci, povjesničari su suglasni da je to po nacionalnom i teritorijalnom sastavu partizanskih jedinica bila “hrvatska bitka”, a Dalmatince je u partizane, kažu, otjerao teror talijanskih fašista. No je li jedan od motiva koji su ih odveli u partizane bila i klasna borba, odnosno komunistička revolucija, kako to tumače oni koji Bitku na Sutjesci nazivaju sinonimom komunističkog pokreta? Sudeći po podacima iz Kučanove Prozivke, to je bio motiv za manji broj tih ljudi. Kučan navodi kako je među partizanima koji su se tada našli u okruženju bilo najviše zemljoradnika, njih 13.695, 5165 radnika, 1572 đaka i 367 studenata. U znatno manjem broju prisutni su prosvjetni radnici, inženjeri, pravnici, liječnici, književnici i dramski umjetnici, a među borcima je bilo i 10 svećenika. Među njima je bilo svega 6610 članova Komunističke partije, dakle manje od trećine ukupnog broja, iz čega se može zaključiti kako za sudjelovanje brojnih Hrvata u partizanskom pokretu ključna ipak nije bila ideologija, već Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italije.

– Antifašistički pokret u Jugoslaviji, pa onda i u Hrvatskoj, vodila je Komunistička partija na čelu s Titom. Ona je organizirala kadrove i vodstvo, no naziv Narodnooslobodilački rat, koji je došao iz politike, a ne iz historiografije, nije se pojavio slučajno. To nije bio ustanak ili borba političkih aktivista, članova neke partije, nego opći ustanak, koji je obuhvaćao različite skupine. Tu je bilo i nešto svećenika, jako puno seljaka i najviše onih koji nisu imali nikakvu školu ni ideologiju, nego su jednostavno ustali protiv Nijemaca ili su se borili iz različitih razloga, za slobodu, ako hoćete – tumačenje je Tvrtka Jakovine. Ipak, ostaje činjenica da su se ti ljudi, makar i nehotice, uključili u borbu za komunističku, tada staljinističku ideologiju, što je, podsjeća Obhođaš, nakon rata dovelo do uspostave federalne države s nedemokratskim sustavom.

Video - Bernardić o obilježavanju Dana antifašističke borbe

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 92

DU
Deleted user
05:48 23.06.2020.

partizani nijednu bitku nisu dobili....bez rusa ne bi nikad ni osnovali jugu...sve sto su napravili poslije rata je genocid nad hrvatima...ubijajuci ih do ludila...

DU
Deleted user
00:17 23.06.2020.

Koliko je Hrvata, pa i Dalmatinaca, izginulo u 1. svjetskom ratu samo na Soči u borbama protiv Talijana ? No iz tih događaja se ne pravi spektakl kao o ovoj bitci 2. svjetskog rata gdje su Dalmatinci, htio to netko priznati ili ne, ginuli prvenstveno za Tita i Jugoslaviju.

ZG
zg1985
05:28 23.06.2020.

jakovina i goldstein..pametnom dosta