Nije bilo tako davno kada je 1995. godine papa Ivan Pavao II. u češkome mjestu Olomoucu rekao jedno od svojih čuvenih “mea culpa”: “Danas ja, papa Crkve Rimske, u ime svih katolika molim oprost za sve krivnje nanesene nekatolicima tijekom mukotrpne povijesti ovih naroda”.
Mnogim katolicima bilo je teško čuti, a kamoli prihvatiti gore navedene papine riječi. Kome se to mi katolici moramo ispričavati? Od koga to moramo tražiti oprost? I zašto? Zar i nama drugi nisu nanijeli velika zla i zar nam ih ne nanose i dandanas, posebno u islamskim zemljama, i to upravo stoga što smo kršćani? Pitanja je bilo puno, ali papa je ostao dosljedan svome poimanju kršćanstva kao religije ljubavi, praštanja i pomirenja. Istim žarom takvo viđenje kršćanstva nastavio je i sadašnji papa Franjo. Za naše hrvatske prilike, možda još oporije. Do unedogled, do nekoga budućeg “Božjeg vremena”, prolongirao je datum kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. A sve da bi kršćane s obje strane “Teodozijeve linije” uvjerio da bi bez ičije izvanjske prisile trebali sjesti za stol i jedni drugima priznati da nisu onoliko “nevini” i “dobri” koliko to misle o sebi samima.
I uistinu, to se dogodi ovih dana u lijepoj i pitomoj Požeškoj dolini, u gradu Požegi. U njoj je, kako izvijestiše mediji, mons. Antun Škvorčević, taj veliki i u širenju ekumenizma nepokolebljivi hrvatski biskup, inače predsjednik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, organizirao 17. siječnja 2019. u povodu božićnih blagdana i početka Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika Hrvatske biskupske konferencije. Prema sadržaju zajedničke izjave, u Požegi se tom prigodom dogodio uistinu povijesni susret predstavnika dviju ovdašnjih kršćanskih crkava, susret koji nažalost nije imao nikakvoga većeg odjeka u hrvatskoj javnosti.
A nije ga ni mogao imati jer je bio nesvakidašnji, jedincat i jer predstavlja važan pomak u odnosima hrvatskih katolika i srpskih pravoslavaca, i jer se – budimo iskreni – ne uklapa u već ustaljene ideologijske kalupe onih kojima je stalo do “nabrijavanja” međunacionalnog i međuvjerskog nepovjerenja. A riječ je o sljedećem: u Požegi su katolički biskupi i srpski pravoslavni episkopi – i jedni i drugi iz Hrvatske – uspjeli bez izvanjskih (vatikanskih i beogradskih) tutora uzdignuti vrijednosti kršćanstva iznad svakodnevnih političkih i politikantskih “vitalnih nacionalnih interesa” i donijeti sljedeće zaključke koji mnogim Hrvatima i Srbima neće biti po volji, kojima će biti (vele)izdajnički jer izjednačavaju “njihovu” i “našu” krivnju za stradanja, ubijanja, progone, mučenja i logore:
1. U prošlim ratovima na ovim prostorima nisu stradali niti su proganjani i ubijani samo Hrvati ili samo Srbi. Stradanje je bilo obostrano, rekli bismo “bratsko”! A to znači, ratni zločinci nisu samo na jednoj (‘njihovoj’) strani, a narodni heroji i neustrašivi borci za slobodu i našu pravednu nacionalnu stvar na drugoj (našoj) strani.
2. U Hrvatskoj je i previše međusobnih optuživanja tko je kome nanio više zla: Hrvati Srbima ili Srbi Hrvatima. U Hrvatskoj je previše manipuliranja istinom, zapravo istina je u ovoj ideologijama izmučenoj zemlji zamagljena, u njoj se ratni događaji interpretiraju u dnevno-političke svrhe, u njoj se vrijeđamo i ponižavamo samo zato što na nešto drukčiji način ispovijedamo istu vjeru ili samo zato što smo drukčije nacionalne pripadnosti, što našim venama “ne kola” čista hrvatska odnosno čista srpska krv, i to ničim uprljana krv naših slavnih iskonskih predaka.
Da bi se s tom i takvom praksom prestalo, episkopi i biskupi su složni oko toga da je:
3. Potrebno “znanstveno istražiti i argumentirano utvrditi istinu o stradanju za vrijeme II. svjetskog rata i u vrijeme rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. kako bi se prestalo licitirati brojem stradalih te im vratilo dostojanstvo koje imaju kao žrtve.” Potrebno je, dakle, provesti reviziju ideološki i nacionalistički pristrano napisane povijesti na obje strane.
4. Uz to, u izjavi se spominju i žrtve onih drugih, dakle ne samo naše, nego i srpske i hrvatske, čime one sve – bez razlike – stekoše potrebni i do sada prešućivani pijetet nevinosti: “Duboko žalimo svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti.”
5. Na kraju izjave biskupi i episkopi navedoše da je polazište njihova pastirskog djelovanja u hrvatskome društvu, među ostalim, i da “svojim praštanjem budu veći od počinjenog zla” koje ih je ponizilo, da “bez osvetničkih misli i osjećaja mržnje u čistom pamćenju” čuvaju “spomen na naše nedužne žrtve”, da liječe ranjene duše, promiču povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i da na taj način evanđeoskim putem postavljaju “čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti u našoj domovini za svakog čovjeka”.
Zasigurno, nešto do sada nepojmljivo, nešto što bi moglo potaknuti na nove iskorake u već opoganjenim hrvatsko-srpskim odnosima.
No, unatoč hrabrim kršćanskim iskoracima predstavnika dviju crkava, ipak – moram to priznati – ovaj susret ostao je bez one ključne rečenice koja bi barem približno sličila onoj pape Ivana Pavla II. i koja je mogla glasiti:
“Danas mi, biskupi Katoličke crkve u Hrvatskoj i episkopi Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, u ime svih naših vjernika molimo oprost za sve krivice nanesene kako nekatolicima tako i nepravoslavcima tijekom mukotrpne povijesti naših naroda”.
Preduvjet praštanja je priznavanje krivnje i molba za oprost. Sve drugo su floskule ma od koga dolazile. Francuska i Njemačka u pomirenju nisu dijelile krivnju nego su Njemci morali kleknuti. I ovdje bi netko morao kleknuti i priznati odgovornost za more prolivene krvi a ne pjevati - što se ono na Dinari sjaji... A i profesor bi trebao prestati prodavati rog pod svijeću, Jugoslavija je crkla, nema je više a i matastaze će uskoro nestati.