Kolumna

Bez njemačke vlasti hrvatski bi udbaši bili zaboravljeni

Foto: Grgur Žućko/PIXSELL
Bez njemačke vlasti hrvatski bi udbaši bili zaboravljeni
23.07.2014.
u 11:45
Domovinski rat nametnuo je potrebu uključivanja bivših udbaša u obranu Hrvatske. Tako su nastavile neprirodno živjeti dvije Hrvatske
Pogledaj originalni članak

Da nije bilo Njemačke, nedavna najava da će u listopadu biti suđenje Josipu Perkoviću sigurno nikada ne bi ni postala novinska vijest. Naime, takvoga suđenja bivšemu šefu hrvatske Udbe ne bi ni bilo. U Jugoslaviji je suđenje udbašima bilo nemoguće, pa čak i nezamislivo. U dvadesetak godina postojanja Hrvatske takvo je suđenje bilo nevjerojatno. Ni prije godinu dana kada je Hrvatska ušla u EU i bila suočena s uhidbenim nalogom, koji je kačio i Perkovića, nije bilo sigurno da će mu se suditi. Hrvatska je, suočena s europskim pravilima i zakonima, pokušavala nešto vrdati i petljati kako bi izbjegla obaveze u novoj političkoj i pravnoj zajednici. Takva ju je nevjerodostojna politika dovela i do prijekornoga i sumnjičavoga pogleda niza članica EU. Zbog neiskrenoga postupanja s uhidbenim nalogom i Perkovićem, Hrvatska je dovela čak u sumnju iskrenost svoga odnosa prema inače joj sklonoj Njemačkoj. Sumnjivi odnos vlasti prema prošlosti doveo je i do upitnoga i nejasnoga odnosa prema budućnosti.

Slučaj Perković još je jednom pokazao da Hrvatska nije raščistila svoj odnos prema povijesnim atavizmima. Da je to učinjeno, sigurno ne bi bilo ni slučaja Perković. Umjesto nas to sada radi Njemačka. Potrebu podvlačenja povjesničarske crte i prosudbe što je bila Udba i kakvu su ulogu u njoj imali neki ovdašnji akteri zaustavilo je promicanje „strategije zaborava“. Kao i tihi, ali postojeći utjecaj udbaškoga nasljeđa i načina mišljenja. Suspektna natezanja vlasti oko izručenja Perkovića obnovila su i staru tezu: da Udba vlada Hrvatskom. Tu je tezu, još jednom treba podsjetiti, najupečatljivije lucidno prezentirao i obrazložio pokojni Krsto Papić svojim filmom Priča iz Hrvatske. Domovinski rat nametnuo je potrebu ne samo "nacionalne pomirbe" nego i uključivanje bivših udbaša u obranu Hrvatske. Tako su, kao i u Papićevu filmu, u realnome životu nastavile neprirodno i neiskreno živjeti dvije Hrvatske.

Tezu o tome da udbaši vladaju Hrvatskom uvjerljivo je, možda i ne htijući, demonstrirao bivši predsjednik Hrvatske Stipe Mesić. Za svoga je vanjskopolitičkoga savjetnika doveo bivšega ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara. Nije mu smetalo što je Lončar nekada bio pripadnik Ozne, prethodnice Udbe! Kao ni to što je taj njegov savjetnik, kao jugoslavenski ministar, kada je već počela velikosrpska agresija na Hrvatsku, u UN-u glasao za zabranu uvoza oružja u Hrvatsku! Drugi mu je savjetnik, Saša Perković, udbaškog podrijetla. Mesiću nije smetalo što je udbaš Josip Sašin otac! To nije zasmetalo ni Ivi Josipoviću koji je isto tako za svoga savjetnika uzeo Josipova sina! Može li netko nakon gledanja Papićeva filma, poslije Mesićevih i Josipovićevih imenovanja te upiranja vlasti da se ne izruči Perkovića uvjerljivo i argumentirano tvrditi da u Hrvatskoj Udba više nema nikakvoga utjecaja?

Poslije svih opiranja i petljanja sadašnje vlasti oko svojedobnog (ne)izručivanja Perkovića može se tek rezignirati o "Udbinu rukopisu". Nije to hrvatska paranoja nego hrvatska realnost. Ta floskula o hrvatskoj paranoji zapravo je inačica stare i oprobane podvale. Slična je onoj sotonskoj koja kao svoje najveće umijeće slavi svoju varku: uvjerenje da sotonsko i ne postoji. Valjda bi po istoj metodi trebali povjerovati da ni udbaško više ne postoji. Hrvatska je zbog Perkovića bila spremna čak dovesti u pitanje savezništvo i potporu Njemačke! Da je sadašnjoj našoj vlasti bilo stalo do europskih i demokratskih vrijednosti, onda za nju između tih vrijednosti i udbaškog nasljeđa ne bi bilo dileme. No u Hrvatskoj je kod svih dosadašnjih vlada manjkalo takve volje za prevrednovanje traumatičnih događaja i činjenica prošlosti. Od odnosa prema ustašama i partizanima, Jasenovcu i Bleiburgu, Golome otoku, prema ‘71., pa i ‘91. Da je u Hrvatskoj bilo političke volje, već bi odavno bilo potvrđeno jesu li Josip Perković, Zdravko Mustač i drugi visoki udbaši krivi. Krivi ne samo kao pripadnici nekadašnjeg represivnog sustava, nego i kao pojedinci. Zar umjesto naših sudova svoj pravorijek o tome moraju dati njemački?!

>>Hrvatski mazohizam prema Srbiji i godinu nakon ulaska u EU

>>Da je ljevičar, 
Thompson bi odavno bio najbolji hrvatski roker

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 60

SE
sestrićna
11:50 23.07.2014.

i još uvijek nam udbaši vode zemlju preko svojih pulena zvanih plan 21 ...

OB
Objektivno...
11:57 23.07.2014.

... nadam se da bi na jesen u vrijeme Oktoberfesta Josip Perković mogao zajodlati jednu bavarsku pjesmicu u kojoj će da se iščupa otpjevati imena svih pokojnih i živućih udbaša koji su danas spavači maskirani u kojekakvim građanskim, nevladinim, lijevim, sindikalnim, humanitarnim, sportskim i drugim udrugama... Lustracija pod hitno

RE
retfala
12:02 23.07.2014.

trebali smo bolje gađati 1991g.....