Žene najčešće kažu da ih je u prostituciju natjerala potreba da prežive jer drugog posla nema. Jedna od njih priča da je počela nuditi svoje tijelo preko interneta tek u pedesetim godinama života. Zbog starosti, kaže, nisu je htjeli zaposliti čak ni kao peračicu posuđa, piše Deutsche Welle.
Gordana Stojaković postavlja pitanje može li se prostitucija u Srbiji uopće nazvati „seksualnim radom" jer su žene na prostituciju prisiljene zato što nemaju drugu mogućnost. „Uvjet dobrovoljnosti znači da žena može raditi bilo koji drugi posao bez nekih posebnih uvjeta i tako stvoriti ekonomsku sigurnost za sebe i obitelj. Ako to nije slučaj, zar nismo onda više na terenu ljudskih prava, a manje na terenu radnih odnosa?"
Makroi šetaju slobodno
Prostitucija se u Srbiji tretira kao prekršaj, a regulirana je samo jednim člankom Zakona o javnom redu i miru. Taj se zakon pred zastupnicima posljednji put našao u siječnju prošle godine kada je izmjenama zakona kazna zatvora za osobe koje se odaju prostituciji povećana s 30 na 60 dana i uvedena je mogućnost novčane kazne. Te kazne, međutim, prostitutke najčešće ne mogu platiti pa odlaze u ženski zatvor u Požarevcu. „Sudska tijela obično zbrajaju kazne pa one budu enormne. Nama su dolazile djevojke s rješenjima od suda na više od 150.000 dinara. One nemaju taj novac pa u zatvoru ostaju i po nekoliko mjeseci", kaže za DW Nebojša Đurasović iz udruge "Prevent", koja već deset godina prati ovu problematiku i pomaže seksualnim radnicama.
>> Imamo 7000 prostitutki i 100.000 klijenata, a kažnjavaju se samo žene
>> Seksepilnu 'Vučicu s Wall Streeta' odale fotografije na Instagramu
Izmjenama zakona, u kaznene odredbe uvode se i osobe koje se koriste uslugama prostitucije. To je prvi put da zakon prepoznaje i muškarce. „Dobro je što sada izostaje praksa da se oni pozivaju na sud samo kao svjedoci protiv žena u prostituciji, zato što bi i oni trebali bili procesuirani. Međutim, nije bilo slučajeva da se sudi muškarcima, ta se norma ne primjenjuje", tvrdi Đurasović.
Muškarci tako ostaju izvan interesa institucija i javnosti – i ona grupa muškaraca koji su korisnici seksualnih usluga i oni muškarci koji čine posredničku mrežu. „Prvu grupu čine naši rođaci, prijatelji, susjedi svih generacija, heteroseksualni muškarci koji zapravo induciraju sve što se unutar prostitucije događa, a druga grupa odgovara na njihove strahove – da se ne sazna da su sudionici u prostituciji i zbog strahova od bolesti", kaže Gordana Stojaković. „Samo se na žene gleda kao na nedostojne i manje vrijedne, dok se muškarci koji su u tome promatraju kao biznismeni koji samo koriste ono što im se pruža. Novac je agens koji za njih znači da mogu sve, pa čak i maltretirati i tući."
Posredničku mrežu čine makroi i krijumčari ljudi, a zakonodavstvo se njima bavi odredbama Krivičnog zakonika. Istraživanja organizacije S.T.R.I.K.E. pokazuju da se država s trgovcima ljudima uspješno obračunava, ali se to ne može reći za makroe. „Razlika je u tome što je trgovina ljudima zabranjena i u jednom trenutku je napravljena ozbiljna ekipa koja je podnijela jako dobre optužnice i na više godina maknula 'trafikere' s ulice. Makroi su ipak ostali jer Europa nema jedinstven stav o prostituciji, tako da je to ostalo nekako vani", objašnjava Gordana Stojaković.
Dodaje da izmjene zakona kojima se pooštravaju kazne za prostitutke uvodi prostituciju u sferu kriminala. To, smatra ona, može samo pogoršati situaciju jer žene neće izaći iz prostitucije, a morat će raditi za kriminalni milje.
Za institucije nevidljive
Ozbiljnijih analiza na osnovi kojih bi se kreirao drukčiji normativ – nema. Posljednje istraživanje datira iz 2013. godine i obuhvaća samo Novi Sad. Jednostavno preuzimanje rješenja iz Norveške, Švedske ili Njemačke nije adekvatno, kažu naši sugovornici jer se društva ne nalaze na istom stupnju razvoja. Osim toga, u Srbiji ne postoje ni programi za prevenciju prostitucije, izlaska iz nje, ni program pomoći ženama u prostituciji. Njima su se projektno bavile jedino nevladine organizacije kojih je također sve manje jer je manje i donatora za projekte iz ovog područja.
U Srbiji je tako opstalo samo jedno svratište za žene u prostituciji. Njega je otvorila upravo udruga "Prevent" u blizini Kaćke petlje u Novom Sadu. U njemu svakog dana boravi do deset žena, a osim podjele kondoma i lubrikanata, nudi se i testiranje na HIV i hepatitis, pranje rublja, tuširanje, pomoć ginekologa, pravnika, psihologa i socijalnog radnika.
Na usluzi im stoji i Ivona Zečević koja već nekoliko mjeseci volontira u svratištu. „Ja sam domaćica, dočekujem djevojke, tu sam da im pomognem, da im dam šminku, ponudim kavu i vodu, da im dodam ručnik ako se kupaju, da im uključim perilicu ako peru rublje i pričam s njima." A priče, kaže Ivona za DW, zavise od raspoloženja. „Djevojke su najčešće korisnice psihoaktivnih supstancija. Kad se ne osjećaju dobro, onda su priče teške ili tužne. Kad su raspoložene, onda se najnormalnije šale, pričaju anegdote, smijemo se." Dodaje da se djevojke unatoč svemu uglavnom drže zajedno. „Iako tvrde da se ne druže, znaju svaka o svakoj sve i pomažu si."
Međutim, i ovo svratište ima neizvjesnu budućnost, jer projekt traje do kraja 2017. godine. U "Preventu" zato pokušavaju licencirati program u sustavu socijalne zaštite, a nakon toga će ga ponuditi na financiranje gradskoj upravi i republičkom ministarstvu rada i socijalnih pitanja. Licencija bi, kažu, mogla stići sredinom godine, a tek zatim slijedi grčevita borba za sredstva.
>> Ispovijest seksualne robinje: Silovali su me godinama, iskorištavali su nas policajci i svećenici
Te priče prostitutki da nemaju drugi posao pa se moraju ševiti za novac su totalno promašene. Jednostavno žele zaraditi puno novaca u što kraćem vremenu. A neke se jednostavno vole karati , pa to još i unovče.